
Aktivizam. Uzbudljiva tema, al' da prvo krenemo nakratko s nečim manje uzbudljivim kako bismo raščistili neke nedoumice - s definicijom aktivizma jer mnogi krivo misle da su protesti, bacanje govna i jaja na druge ili pokazivanje srednjeg prsta sistemu legitimni dio aktivizma, ili pak izjednačuju humanitarni rad s aktivizmom.
Ljudi s različitim stupnjevima svijesti doživljavaju svijet različito pa tako jednu te istu stvar jedni doživljavaju ovako, a drugi onako. Isto je s poimanjem pojmova, uključujući i pojam aktivizma. Svi oni koji obitavaju na stupnjevima svijesti koji pretežito podrazumijeva protivljenje, razumjet će aktivizam kao aktivnost protiv nečega, dok oni višeg stupnja svijesti aktivizam shvaćaju kao aktivnost za nešto. Dakle, jedni su destruktivno orijentirani, a drugi konstruktivno. Jedni su fokusirani na probleme, a drugi na rješenja.
Stoga, da kao prvo raščistimo što ovdje podrazumijevamo pod aktivizmom pa ćemo onda o tome zašto je dobro za tebe i druge da prijeđeš u aktiviste, ako već nisi, i što ti imaš od toga. I na kraju ćemo onda i o tome kako biti aktivist(ica) i ponuditi na izbor konkretne kanale za aktivističko djelovanje.
Aktivizam definiramo kao poduzimanje određene akcije kojom se vidljivo radi na postizanju i ostvarivanju određenih društvenih ciljeva i koristi. Naglašavamo da se radi o aktivnostima koje su usmjerene ostvarivanju zajedničkih, a ne osobnih ciljeva ili dobrobiti. Međutim, dobrobit zajednice odražava se na dobrobit njezinih pojedinaca, tako da se starajući za cjelinu u stvari staramo za sebe. Društveni aktivizam podrazumijeva solidarnost, spremnost na žrtvu i odricanje za opće ciljeve i interese naše zajednice.
Obično se radi o nastojanjima da se promovira, spriječi, usmjerava ili intervenira u nekom socijalnom, političkom, ekonomskom ili okolišnom problemu sa željom za promjenama u društvu.
Kolektivno djelovanje koje je smisleno, organizirano i kontinuirano tijekom dužeg razdoblja postaje poznato kao društveni pokret.
Aktivizam označava intenzivno zagovaranje nekog plemenitog cilja i poduzimanje akcija za njegovo ostvarenje. Kao što sam pojam ukazuje, naglasak je na aktivnosti, odnosno na djelovanju, sudjelovanju i angažiranju, što ima svoj korijen u spremnosti za preuzimanjem inicijative i odgovornosti, tj. kultiviranjem vrlina samoinicijativnosti, poduzetnosti, odgovornosti, ali i mnogim drugim vrlinama kao što su vizionarstvo, ustrajnost itd.
Ljudi koji imaju veliki ego, fokusirani su na to što njihovu egu odgovara, a ne što odgovara društvu, pa njih aktivizam ne zanima. Tu spadaju i oni koji imaju interese samo za svoje obitelji i uže zajednice. Stoga je aktivistički angažman pokazatelj neegoističnosti i plemenitosti osobe. Svi imamo svoje vrline i mane, a aktivizmom imamo priliku iskazati svoje vrline, svoju čovječnost, kao i božanstvenost (vrline su odraz božanske naravi).
Aktivizam se može spoznati i uviđanjem njegove suprotnosti, kao i diferenciranosti. Suprotno od aktivizma jest pasivnost, ali i lijenost, apatija, kritičnost, mentalitet žrtve, povučenost i slično.
Također trebamo diferencirati aktivizam od humanitarnog rada. Dok su dobrotvorne organizacije više dizajnirane da pomognu određenim grupacijama ljudi, kao npr. Crveni križ (pomoć žrtvama prirodnih katastrofa i izbjeglicama), Caritas (za siromašne i obespravljene) i UNICEF (skrbi o kvaliteti životnog standarda djece i omladine), s druge strane aktivizam je više orijentiran na postizanje dubljih društvenih, političkih, ekoloških i inih promjena, kao što to čine, recimo Greenpeace i Amnesty International.
Tako možemo reći da je aktivističko djelovanje više dubinski od humanitarnog jer se njegovim postignućima rješavaju problemi s kojima se suočavaju i humanitarci, ali ne i obrnuto. Aktivizam podrazumijeva humanitarni rad, no ne i obrnuto. Iako aktivizam sadrži humanitarne djelatnosti i obavlja se iz humanitarnih pobuda, nije ograničen na pomaganje. Dok humanitarne organizacije uglavnom pomažu i ne miješaju se u politiku, one aktivističke dovode društvene promjene, najčešće miješajući se u politiku. Tako, aktivizam najčešće agitira, a humanitaran rad reagira, stoga su u mnogim područjima humanitarci dobrodošli, dok aktivisti nisu, kao npr. u Sjevernoj Koreji. Ako je davanje ribe humanitarna aktivnost, ona aktivistička ne bi bila davanje pecaljke, nego stvaranje sustava u kojem svatko ima moć nabaviti si pecaljku.
No, unatoč razlikama, ipak bismo htjeli naglasiti ono što ih spaja, a to su vrline koje se pritom kultiviraju. Aktivisti i humanitarci pristupaju problemima različito, ali im je oboma krajnji cilj promjena. I jedni i drugi se staraju za razrješavanje socijalnih nejednakosti i marginalizacije ljudskih bića. I obje se grupe zalažu za dobrobit drugih ljudi te promiču inkluziju i jednakost među ljudima.
Kad smo već kod pojašnjenja razlika i sličnosti, da ukažemo i na one između aktivista i zagovornika. Potonji najčešće korist svoj celebrity status ili popularnost da istupe u javnosti kako bi zagovarali i popularizirali staranje o nekom problemu te pridobili pobornike i donatore za odabranu aktivističku organizaciju. Za razliku od aktivista, zagovornici se obično ne upuštaju u incidente građanskog neposluha, ne riskiraju odlazak u zatvor i nisu na fronti događanja (osim u promotivne svrhe).
Na primjer, Rosa Parks bila je aktivistica za građanska prava koja se 1955. u Montgomeryju (SAD) nije pokorila rasnoj segregaciji, time što je kao crnkinja na zahtjev vozača autobusa odbila ustupiti svoje mjesto putniku bijelcu. Time je svojim činom riskirala svoj život i odlazak u zatvor jer je takvo što bilo tada protuzakonito, iako se kosilo s osnovnim ljudskim pravima i jednakostima svih ljudi.
S druge strane, recimo, Angelina Jolie nije aktivistica u smislu da išta riskira i poduzima drastične mjere, već je više glasnogovornica i zagovarateljica nekih aktivističkih akcija, kao što su sudjelovanje u kampanji za sprječavanje seksualnog nasilja u ratnim zonama, kao i na simpoziju o međunarodnom pravu za ljudska prava, zatim utemeljenje Jolie Legal Fellowship, mreže odvjetnika za zagovaranje razvoja ljudskih prava (npr. za zaštitu djece na Haitiju nakon potresa u 2010. i razvoj inkluzivnog demokratskog procesa u Libiji nakon revolucije 2011. godine). Usto je i UNHCR-ova veleposlanica dobre volje, što spada u humanitarni rad, a ne aktivistički, pa u okviru toga često obilazi izbjegličke kampove u kriznim i ratom opustošenim područjima.
Dakle, ista osoba može biti u nekim segmentima aktivist, u drugima "samo" zagovornik neke aktivističke organizacije, a u trećima "samo" zagovornik ili donator humanitarne organizacije. Postoje razlike između pojedinih aktivnosti, no sve se svode na to da je osoba voljna založiti se za druge, za neku plemenitu svrhu i društveno dobro, umjesto se baviti samo egoističnim stvarima.
Aktivizam najčešće započinje u trenutku kad pojedinac ili grupa shvate da su oni ili netko drugi zakinuti za neka od osnovnih ljudskih prava i odluče to promijeniti. Samo zalaganje za povrat tih prava započinje proučavanjem konkretnih problema današnjice i osmišljavanjem strategije za njihovo rješavanje.
Aktivizam se uglavnom provodi građanskim inicijativama, pozivajući se na pravo građana. U temelje na kojima je sazdano naše društvo spadaju vladavina prava i socijalne pravde, načela građanske demokracije, ljudska i manjinska prava i slobode. Kršenje prava jednog čovjeka duboko se tiče prava i sloboda svih drugih građana.
Oblici aktivizma
Oblici aktivizma su brojni, a navedimo samo neke:
pokretanje ili organiziranje aktivističke kampanje, pisanje pisama novinama, dijeljenje letaka, cirkuliranje (online) peticija, slanje peticija izabranim dužnosnicima, lobiranje, propagiranje, tribine, kreiranje angažirane umjetnosti (artivizam), koncerti, festivali, izložbe, dokumentarci, objavljivanje heštegova i memeova na društvenim mrežama, debatiranje na internetu, pokroviteljstvo ili bojkot određenih tvrtki (npr. ne kupovanje od onih koje eksploatiraju radnike ili zagađuju okoliš ili testiraju na životinjama – popis takvih firmi), civilni neposluh (ne činiti i podržavati one društvene prakse s kojima se ne slažeš), kao i demonstracijski oblici poput javnih skupova, uličnih marševa, štrajkova ili štrajkova glađu.
Kad smo kod demonstracija, one znaju poprimiti negativne oblike kao što su prosvjedi, protesti, napadi, uništavanje i slično te čak eskalirati u sabotaže i oružanu borbu. Kategorički ne podržavamo takvu vrstu aktivizma, ako se to uopće može nazvati aktivizmom, jer demonstracija treba biti ono što i sama riječ govori - demonstracija nečega ili javno prikazivanje, a ne konfrontacija, destrukcija ili nanošenje štete bilo komu, pa makar je to netko možda po nekima i zaslužio. Pod krinkom aktivizma, razni kvazi-aktivisti znaju iskaljivati svoj bijes i druge negativne emocije, što odražava niski stupanj svijesti, stoga ističemo da se ne trebaš ugledati na takve. Aktivisti i prosvjednici nisu jedno te isto! Aktivisti i pobunjenici nisu jedno te isto!
Čak i mirni prosvjedi ili protesti nisu konstruktivni pa ih ne preporučujemo. Zašto je bilo koja vrsta protivljenja ili otpora kontraproduktivna i nekonstruktivna, objasnili smo opširno u prilogu na temu Zakon (ne)opiranja, stoga obvezno to pročitaj ako već nisi i to sad, prije nego što nastaviš čitanje ovog članka, kako bi bolje razumio/jela zašto aktivizam ne smije poprimiti uobičajene forme prosvjeda. Nikako to nemoj propustiti.
Nema potrebe za nekonstruktivnim i destruktivnim aktivizmom kada postoji onaj konstruktivni.
Neučinkovitost pobuna i prosvjeda
S obzirom na uobičajenost prosvjeda kao oblikom tzv. aktivizma, želimo još naglasiti i njihovu neučinkovitost, pogotovo na duže staze. Znaš li za neki prosvjed ili protest koji je urodio plodom? Mi smo puno istražili i ne znamo ni za jedan koji je urodio plodom, uzimajući u obzir dalekosežne posljedice, kao i odnos žrtava i gubitaka naspram koristi i dobiti.
Uzmimo za primjer nekoliko zadnjih prosvjeda. Sjećaš li se onih tzv. Occupy prosvjeda? Počelo je s Occupy Wallstreetom pa se proširilo na više zemalja? Što je postignuto? Ništa. Zatim tzv. Arapsko proljeće 2010.-2011. - što su postigli? Jesu promijenili vlade, ali time nisu ništa dobili. Gore im je nego prije i godinama poslije, a da ne govorimo koliko je ljudi nastradalo i koliko je toga uništeno tijekom prosvjeda. O problemima izbjeglica da i ne govorimo, koji su se proširili i na druge zemlje. Sve se to moglo puno bolje riješiti, kao što ćemo u nastavku objasniti.
Krvavih i neuspjelih pobuna bilo je vjerojatno oduvijek, ali spomenimo se i one prve povijesno zapisane pobune kojom je u 1. st. pr.n.e. po uzoru na i pod vodstvom gladijatora Spartaka 6000 robova krenulo u pobunu u kojoj su svi ne samo pomrli nego i bili razapeti uzduž 200 km rimske ceste. I ne samo to, tim su se povodom uvjeti za sve druge Rimske robove pogoršali. Spartak nije uopće htio biti vođa robovskog ustanka, već je silom prilika to postao nakon što se sam pobunio, pa su se i svi drugi ugledali na njega.
Pouka: pobuna ili protest nije način da se dovedu društvene promjene i ujedno dovodi sam aktivizam na loš glas.
Pobunjenici tog tipa, kao što su Spartak (109. – 71. pr.n.e.), svi su do jednog loše završili i bili ubijeni, čak i onda kad je njihov tzv. aktivizam donekle urodio plodom (ali ne zahvaljujući prosvjedima i uz velike žrtve).
- Ivana Orleanska (1412. - 1431. povela francusku vojsku protiv engleskih osvajača)
- Napoleon Bonaparte (1769. – 1821., izveo državni udar, uveo osobnu diktaturu i proglasio se francuskim carem, beskrupulozni tiranin i militarist čija je vanjska politika izazvala neviđeno krvoproliće i pustošenje širom Europe, prognan, zatočen i otrovan)
- Vladimir Iljič Lenjin (1870.-1924. navodno umro od bolesti ali se sumnja na trovanje)
- Lav Trocki (1879.-1940., ruski boljševički i marksistički revolucionar, prognan i ubijen),
- Rosa Luxemburg (1870.-1919., Marksistička revolucionarka, organizirala prosvjede, isprebijana na smrt kundacima puške i bačena u obližnju rijeku zato što je pokušala donijeti marksističku revoluciju u Njemačku)
- Pancho Villa (1878. – 1923., meksički seljački vođa i revolucionar koji se oružjem i ubijanjem borio za svoje ciljeve)
- Malcolm X (1925. - 1965., bio je radikalni borac za prava crnaca, koristio destruktivne metode i govor mržnje, proricao smrt bijele rase te je smrtno ranjen dok je držao govor u kojem je kritizirao vođu Islamske nacije, kojoj je do godinu dana prije pripadao, za njegove ljubavne afere, zbog toga što ovaj nije podržavao Malcolma u rješavanju problema nasiljem)
- Che Guevara (1928. – 1967., marksistički revolucionar, kubanski gerilski vođa, ubijen)
- i mnogi drugi
Spomenimo i one s naših prostora koji su bili vođe oružanih pobuna ili protesta:
- Matija Gubec (1548. - 1573., vođa seljačke bune u Hrvatskoj i Sloveniji, iako se odlikovao pameću i hrabrošću, bio sposoban organizator i nadahnjujući vođa, završio je pogubno - mučen užarenim kliještima, okrunjen užarenom željeznom krunom i raščetvoren)
- knez Ljudevit Posavski (vladao je od 810. do 823. godine, vođa ustanka Panonske Hrvatske protiv Franaka, poražen nakon višekratnog uspješnog otpora nadmoćnijim franačkim postrojbama i ubijen),
- protagonisti Hrvatskog proljeća (1972. i 1973. uhićeno i osuđeno oko dvije tisuće Hrvata, mnogi prognani, tj. prisiljeni u političku emigraciju, a više od sto tisuća njih dobilo je ostavku ili su bili degradirani; uvedeno opsadno stanje, provođena represija i izvršen aristocid)
- javite nam koga bismo još trebali staviti na ovaj popis
Pouka: ne preporučujemo biti vođa pobune ili protesta jer kao što nas povijest uči, to uvijek vodi u smrt.
Čak su i oni vođe koji su vodili mirne proteste ubijeni, poput Gandhija (vođa pokreta za neovisnost Indije, a ne protiv kolonijalizma), Martin Luther King (američki baptistički svećenik, aktivist za građanska prava i za prava američkog crnačkog stanovništva, a ne protiv robovlasnika) i mnogi drugi. Protesti, bilo nasilni ili mirni, i dalje su protesti kojima se izražava protivljenje i fokusira na problem, umjesto na rješenje, pa se kosi sa Zakonom neopiranja koji vlada u prirodi, što donosi negativne posljedice.
S druge strane, oni koji nisu organizirali proteste, već su se fokusirali na reformaciju, oni su puno bolje prošli. Nećemo uopće ulaziti u njihove ideologije, već u to da su zbog svojih nekih destruktivnih oblika aktivizma završili bilo u izgnanstvu ili u zatvoru, no poslije su se iskupili zahvaljujući svojim konstruktivnim ili reformističkim djelovanjima.
Uzmimo, recimo, njemačkog svećenika Martina Luthera koji je bio začetnik protestantske reformacije u 16. st. kojom se ukinula politička vlast papinstva, uspostavila nezavisnost vladara od crkvenog nadleštva i unijele duhovne i strukturalne promjene u Crkvu. On je bio toliko protiv pobuna da je podržavao i smrtnu kaznu za vođe pobune, tzv. Seljačkog ustanka.
Zatim, Nelson Mandela (1918. − 2013.), borac za prava većinskog crnog stanovništva u Južnoj Africi. Bio je jedan od glavnih organizatora u početku nenasilne borbe protiv apartheida. Nakon što te mjere nisu polučile rezultate, Mandela postaje uvjeren da jedino oružana borba može srušiti apartheid. Organizirao je vojno krilo ANC-a i započeo kampanju sabotaža, ali prije nego što se ona intenzivirala, Mandela i njegovi drugovi su uhićeni, a poslije osuđeni na doživotni zatvor. Godine 1990. Mandela je ipak oslobođen i umjesto da dalje organizira prosvjede, s tadašnjim južnoafričkim predsjednikom započeo je pregovore s ciljem mirnog okončanja apartheida i prijenosa vlasti na crnačku većinu, za što su oboje Mandela i De Klerk 1993. godine dobili Nobelovu nagradu za mir.
Spomenimo i Fidela Castra (1926. – 2016.), koji je zbog oružanog napada na vojarnu sa skupinom istomišljenika završio u zatvoru, no poslije se opametio i promišljeno taktizirao, pa iako je bio protiv imperijalizma Sjedinjenih Država, svoj uspjeh može zahvaliti tomu što je poglavito bio za reformaciju i što se udružio sa Sovjetima i raznim drugim socijalističkim zemljama koje su mu pomogle održati vlast, ali i održavanju imidža ikone u svijetu kao karizmatičnog heroja koji se uspio oduprijeti imperijalističkim, kapitalističkim silama. Castrova je vlada učinila značajna poboljšanja u kubanskom obrazovnom sustavu i organizaciji zdravstvene skrbi, čime je osvojio srca svog naroda kojemu su te vrijednosti bile veće od ekonomskih.
Tu je i Mihail Gorbačov (1931. – ), posljednji predsjednik SSSR-a, koji je također radije reformama i lukavim taktiziranjem nego protestima revolucionirao, ili bolje rečeno amerikanizirao, svoju zemlju, okončavši Hladni rat sa SAD-om, dovevši do demokracije, ali i do raspada SSSR-a. Pokrenuo je politike nazvane Glasnost (otvorenost, transparentnost, sloboda medija i govora) i Perestrojka (gospodarska reforma koja omogućuje ograničeno funkcioniranje tržišta, otvaranje privatnih poduzeća, inozemna ulaganja i decentralizaciju), koje su dovele do mirnog okončanja vladavine komunističke partije u Sovjetskom Savezu, pada Berlinskog zida, kao i do toga da su istočnoeuropske zemlje uspostavile demokraciju i mnoge od njih nezavisnost. Njegov genij je bio u tome što je uspio pridobiti komunističke čelnike da odobre gospodarsku reformu time što je prvotno u zakon umetnuta uredba da privatnici moraju plaćati neuobičajeno visoke poreze. Pridobio je visoke partijske funkcionere tim porezima jer je taktički apelirao na njihovu pohlepu i na nevjeru da će itko pristati biti poduzetnik po tim uvjetima, a kad je novi zakon, odnosno reforma odobrena, ubrzo je potom snizio poreze pod izlikom potrebe stvaranja povoljne "poduzetničke klime". To nije pomoglo neiskusnom narodu koji se u novom poretku nije snašao pa se pretjerano zadužio i doživio dotad neviđene nestašice i sukobe bivših zemalja Saveza. Za svoje zasluge na međunarodnom planu Gorbačov je primio Nobelovu nagradu za mir, no njegov ga narod prezire jer je, površno gledajući, on donio petnaest godina patnje (pod drugim vodstvom, a ne njegovim), izgubio Hladni rat i uništio Sovjetski Savez.
Michio Kushi (1926. - 2014.) japanski aktivist makrobiotičke prehrane, s ciljem rješavanja problema svjetskog zdravlja i mira.
Evo nekih suvremenijih svjetski poznatih aktivista: Julian Assange, Edward Snowden, Malala Yousafzai (aktivistica za prava djece i pravo na obrazovanje; najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir), Al Gore (za okoliš), Jane Goodall (za zaštitu životinja), Kineski artivist Ai Weiwei i mnogi drugi.
Nijedna se pozitivna društvena promjena nije izvojevala na ulici i na silu, već u pomaku svijesti većine ljudi jednog društva. Ne zagovaramo prosvjede jer postoje puno bolji načini koji su učinkoviti, konstruktivni i koji nikomu ne nanose štetu. Nanošenje štete ili povrede bilo komu nije kršćanski ni moralno, ni ljudski. Ako ćemo o moralu, onda treba biti fer: ako smo protiv nekih koji čine štetu, je li način da ih se riješimo time da i mi njima nanosimo štetu? Hoćemo li se spuštati na njihove grane i biti kao oni? Baš kao što i ti imaš svoja opravdanja, tako i oni imaju svoja opravdanja, pa prema tome tko ima pravo suditi o tome čija su opravdanja bolja, odnosno prihvatljiva? Razmisli malo o tome.
Ovdje se ne radi o tome da trebamo pružiti drugi obraz jer aktivizam je sasvim nešto drugo. O okretanju drugog obraza, odnosno prihvaćanju svoje sudbine (karme) i plaćanju karmičkih dugova bit će riječi drugom prilikom, a ovdje naglašavamo da prosvjedi nisu način jer postoje konstruktivni načini za dovođenje promjena. Podsjetimo se na Gandhijevu slavnu izreku: "Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu", kojom je ukazivao na to da mijenjanjem sebe, mijenjamo svijet oko sebe.
Dakle, pravi aktivizam nisu protesti, ni napadanja, ni bacanja govna pred druge i vrijeđanja, kao što to čine neki niskog stupnja svijesti koji nisu sposobni iznaći pristojan način za demonstriranje svog sentimenta i aktivizma. Puko iskaljivanje svog nezadovoljstva NIJE aktivizam. Činjenje štete drugima i vrijeđanje nije aktivizam. Agresivnost nije aktivizam. Kritiziranje nije aktivizam. To su sve mane, odnosno izričaji niskog stupnja svijesti (vidi skalu svijesti). Što sijemo, to i žanjemo, pa ako sijemo nezadovoljstvo, njega ćemo i dalje žeti. Zato treba izaći iz tog začaranog kruga. Podsjećamo na čuvenu Isusovu izreku: "Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen." Da parafraziramo: "Tko je bez grijeha, neka prvi baci govno."
Na višem stupnju svijesti promjene se s lakoćom ostvaruju mirnim putem. Svaka prava i dugoročna, konstruktivna promjena kreće iznutra prema van. Svi bi htjeli da se drugi mijenjaju, a sami se ne žele promijeniti, iako su puni mana. To se treba promijeniti ako želimo promjene.
Oni na najvišem stupnju svijesti uviđaju pak da svijetom vladaju savršeni zakoni prirode i da je sve u redu i kako treba biti jer su negativnosti nužne za dinamiku života i svijeta baš kao i pozitivnosti pa se nema smisla opirati negativnostima, jednako kao što se nema smisla opirati kiši, noći, mraku i sličnim ponekad nepoželjnim prirodnim pojavama. Opiranje nema smisla i ne vodi ničemu, ali zaštita je nešto drugo, kao i reformacija.
Postoji jedna izreka, krov se gradi za sunčana dana, a ne po kiši, što je logično, a ipak većina ljudi gradi "metaforički" krov tek kad počne padati "kiša". Zato i "pokisnu" da se tako izrazimo.
Aktivizam je, slikovito rečeno, građenje krova dok je sunčano. Naglasak je na svim riječima. Uzmimo riječ građenje. To je akcija, i to konstruktivna a ne destruktivna. Nije edukacija o građenju ili prodaja ili davanje alata za građenje, da se tako izrazimo, već aktivno građenje nečega novog. Zatim riječ krov označava zaštitu ali i pomoć "pokislima", tj. onima kojima je pomoć potrebna. Dakle, puko kritiziranje, jadikovanje, pa čak ni edukacija ili informiranje nije isto što i sama izgradnja uvjeta za novi sustav, što je zadatak upravo aktivista.