Vjera u odnosu na pouzdanje

Pouzdanje se uglavnom temelji na iskustvu i dokazu, a vjera je lišena iskustva i dokaza. Dakle, u tom smislu, pouzdanje i vjera oprečni su pojmovi. Međutim, često se koriste u istom smislu u kojem vjera označava veći stupanj pouzdanja - pouzdanje ponad razuma.

Pouzdanje je relativna uvjerenost koja proizlazi iz iskustva. Većina ljudi drži do pouzdanja više nego do vjere, misleći da iskustvo i dokazi više vrijede nego subjektivna percepcija. Međutim, pouzdanje u, recimo, znanstvene modele nikada ne može biti apsolutno jer nitko ne može dokazati vlastitu percepciju. Čak su i iskustva i dokazi stvar percepcije. Kao što su kvantni fizičari dokazali, na rezultate eksperimenata i istraživanja utječe se svojim promatranjem.

U stvari, sama znanost koristi vjeru za svoj razvoj. Sve znanstvene teorije samo su teorije prije nego što se mogu drugačije nazvati. Ni jedno znanstveno istraživanje ne započinje s dokazima, već se ona izvode da bi se do dokaza došlo. Budući da na samom početku ne postoji dokaz neke znanstvene teorije ili istraživanja, da bi se to izvelo, netko mora imati vjeru da će do dokaza doći, ako ne opipljivog, onda barem matematičkog ili teoretskog. Većina znanstvenih teorija, ako ne i sve, u suštini se temelje na vjeri; vrli znanstvenici vjeruju u svoju viziju i svoj poziv. Kad bi znanost djelovala samo na osnovi pouzdanja (koje se temelji na dokazima), ne bi bilo značajnog napretka u znanosti. Najbolji su znanstvenici oni koji imaju vjeru u svoj poziv, a njihova će vjera već nekako manifestirati pouzdane dokaze. Dakle, vjera omogućava pouzdanje.
Pouzdanje se može izgubiti, a vjera ne jer vjera je urođena vrlina, a pouzdanje se uglavnom stječe.
 

Vjera u odnosu na samopouzdanje

Vjera u sebe i samopouzdanje sinonimi su i na prvi pogled identične vrline, no ipak postoji velika razlika. Kao prvo, vjera u sebe je puno šireg opsega i ima veću moć od samopouzdanja za postizanje blagostanja. Vjera u sebe je dalekosežnija od samopouzdanja jer nije ograničena samo na iskustva, dokaze i znanje. Dok je vjera u sebe orijentirana na naš bezgranični unutarnji svijet, samopouzdanje je više u odnosu na ograničeni vanjski svijet. Dok je vjeri u sebe uporište u duhovnom svijetu, samopouzdanju je uporište u onom materijalnom i intelektualnom. Vjera u sebe povezana je s nadom, intuicijom, imaginacijom i duhovnom zbiljom, a samopouzdanje je povezano više sa znanjem i svjesnošću (npr. o vlastitim sposobnostima). Dakle, vjera u sebe je plod duha, a samopouzdanje je plod uma - to je glavna razlika. U tome se i očituje razlika u snazi. Iako su obje vrline jednako vrijedne, ovisno o kontekstu, jedna će biti potentnija od druge.

Vjera nadomješta promišljene analize, dok pouzdanje proizlazi iz njih  i često ovisi o njima. Vjera nema stvarne osnove, za razliku od pouzdanja, koje ima podlogu u stvarnosti - netko ima samopouzdanje jer iz iskustva zna da nešto može, zna, jest ili ima. Čovjek koji vjeruje (a ne zna) da nešto može, vjeruje to ne zato što iz iskustva zna koliko može već zato što poznaje mogućnosti općenito ili apstraktno. Vjera je apstraktnija od samopouzdanja. Vjera nije vjera ako znamo da nešto možemo - onda je to znanje, a ne vjera. Samopouzdanje se temelji na znanju, a vjera na osjećaju (ne emociji) - to je druga glavna razlika. Vjera je kad, unatoč znanju, dokazima i iskustvima, vjerujemo u ono što se protivi percipiranoj stvarnosti jer (intuitivno) osjećamo da je to ispravno.

Vjera u sebe ne oslanja se na ljudsko znanje, ali nije slijepa jer se oslanja na znanja izvan ljudskog shvaćanja. Ljudski um, koliko god da je sposoban, ipak je ograničen jer ne može pojmiti sve aspekte stvarnosti, pogotovo one nevidljive oku. Netko tko ima vjeru u sebe ima je zato što je svjestan svog izvora i Više sile na koju se može „spojiti“ kultivirajući vjeru i druge vrline, i zato što drži do vrlina više nego do znanja i vještina – smatra ih potentnijim sredstvima za manifestiranje zamišljenog.

Prema tome, samopouzdanje ovisi o razini znanja i umijeća koje čovjek ima, dok je vjera neovisna o tim i  drugim intelektualnim i vanjskim faktorima. Vjera u sebe neograničena je i pruža više mogućnosti, dok je samopouzdanje u tom smislu ograničeno na ono što je osoba iskusila, na ono što zna i za što joj razum govori da je moguće. Vjeru ili imaš ili nemaš, dok je samopouzdanje predmet gradacije, možemo ga imati u manjoj ili većoj mjeri, ovisno o okolnostima.

Samopouzdanje može odvesti u drskost, aroganciju i samodopadnost, što nije slučaj s vjerom u sebe.

Vjera u odnosu na povjerenje

Vrlo se često riječi vjera i povjerenje upotrebljavaju naizmjenično kao da znače istu stvar, ali to nije tako. Moglo bi se čak tvrditi da su vjera i povjerenje oprečnog značenja – jedna je autonomna, a druga zaslužena vrlina; jedna je nezavisna, a druga zavisna; jedna je objektivna, a druga subjektivna. Obje su nam vrline urođene, samo što vjera nije podložna vanjskim uvjetima jer je duhovna, dok je povjerenje mentalna vrlina i stoga ovisna o percepciji. Za imanje vjere u nešto ili nekoga nije potrebna zasluga, a za povjerenje uglavnom jest. U nekim stvarima nemamo povjerenje u ljude, osim ako su ga nečim zaslužili. Povjerenje se može izgubiti, a vjera ne jer vjera ovisi o nama, a ne o drugima, dok je kod povjerenja uglavnom obrnuto.

Naprimjer, možemo imati vjeru u svoju majku općenito, no nije nužno da ćemo uvijek imati povjerenje u nju – recimo, povjerit ćemo joj organizaciju proslave rođendana, ali ne nužno i vođenje našeg knjigovodstva, osim ako je završila za knjigovođu. Dakle za povjerenje trebamo neki dokaz ili iskustvo, a za vjeru ne. Povjerenje se treba donekle zaslužiti, pa makar i samo time da se dobro znamo, dok se vjera ne treba zaslužiti.
Dakle, imati vjeru u druge znači općenito vjerovati da će oni uvijek djelovati po savjesti, čak i ako nemamo nikakvih dokaza koji bi opravdali to vjerovanje, dok imati povjerenje u druge uglavnom znači vjerovati im zbog njihova karaktera, sposobnosti, čina, titule, zvanja, statusa, uloge ili dosadašnjih postignuća.

Također, vjera može značiti da vjerujemo nekomu na riječ i kad znamo da nećemo biti u mogućnosti uvjeriti se u točnost. Povjerenjem, s druge strane, znamo da ćemo jednom biti u mogućnosti uvjeriti se u točnost ili ispravnost.
Drugi način razlikovanja tih dviju vrlina uočavanje je da je vjera više nešto što imamo, a povjerenje je više nešto što činimo. Povjerenje je vjera u akciji. Daleko je lakše imati vjeru, a puno je teže ostvariti povjerenje. Vjera bez djelovanja je mrtva.
„Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi.“ – Biblija (Jakovljeva poslanica 2:17)

Razlika između vjere i povjerenja lijepo je objašnjena u ovom anegdotskom primjeru:

Vjera u odnosu na nadu

Koja je razlika između vjere i nade? Potražimo li odgovor u rječniku, naći ćemo da je nada očekivanje budućeg dobra, a vjera nije samo očekivanje, već je ona subjektivno znanje i pouzdanje u to. Dakle, vjera je mnogo viši i potentniji stupanj svijesti, kao što to skala svijesti predstavlja, gdje je potencija vjere 535 a nade 475.

Nada je usidrena u budućnosti, a vjera u sadašnjosti - to je najvažnija razlika. Vjera je imanje, a nada je želja za imanjem jednog dana. Kad imamo vjeru u sebe i svoje sposobnosti, ta vjera podrazumijeva sadašnji trenutak. A kad se nadamo, to se obično odnosi na želju ili očekivanje da ćemo u budućnosti biti sposobni za nešto kad nam to bude trebalo.

Recimo, u primjeru iscjeljenja: ako vjerujemo u svoje iscjeljenje, trebamo vjerovati da smo već iscijeljeni ili u procesu iscjeljenja, a ako se nadamo u iscjeljenje, priželjkujemo ga da se tek ima ostvariti. Kvaka koja donosi ostvarenje, tj. manifestaciju željenog je u tome da smo na valnoj duljini sa zdravom verzijom sebe vjerujući da je to već ovdje i sada - zato je vjera potentnija od nade. Pritom pomaže vjera u postojanje viših dimenzija stvarnosti u kojima su sve mogućnosti već realizirane. Vjerom privlačimo onu stvarnost koja nam odgovara.

Nada se temelji više na želji, dok se vjera temelji na intuitivnom znanju. Za razliku od vjere, nada nema veze s intuicijom ni s duhovnim aspektom. Oba se pojma odnose na nešto što je neviđeno, ali uz vjeru vjerujemo u ishod ili koncept, umjesto da ga samo priželjkujemo u budućnosti. S nadom još postoji sjeme sumnje, ali kada imamo vjeru, mi vjerujemo iz dna duše da je određeni ishod već u procesu ostvarenja ili ostvaren u višim dimenzijama stvarnosti pa ga samo treba privući vjerom.

Ako živimo u nadi, a ne u vjeri, to znači da se nismo u potpunosti predali i posvetili svojim uvjerenjima. Kad živimo u vjeri, imamo interno "znanje" koje nas inspirira da u se potpunosti predamo vjerovanju u određeni ishod. Vjera nam omogućuje da ostanemo snažni i učvršćeni na našem putu i da ne podlegnemo usputnim izazovima i kušnjama.

Najbolje je kad su nada i vjera usuglašeni, mada često baš i nisu. Mnogi ljudi vjeruju jedno, a nadaju se drugom. Recimo, vjeruju da nisu sposobni nešto postići, ali se ipak nadaju tome. Ostvarenje željenog pospješuje se kad su vjera i nada sinkronizirane. Budući da je nadu lakše imati od vjere, ona je dobra za početak. Nada je, također, bolja smjernica od vjere jer se uvijek nadamo nečemu pozitivnom, dok to kod vjere nije uvijek slučaj. Zato možemo nadu iskoristiti kao kompas, a onda snagom motora vjere ostvariti svoje ciljeve. Nada ne čini čuda, nego vjera (kao što će biti objašnjeno niže u segmentu "Zašto...").

Vjera u odnosu na vjerovanje

“Površni ljudi vjeruju u sreću. Snažni ljudi vjeruju u uzrok i posljedice." - Ralph Waldo Emerson

Ljudi vjeruju u znamenja, ideje, djelotvornost nečega, u ljubav, druge ljude i njihove namjere, u čuda, legende, tradiciju, sudbinu, napredovanje, svemoć uma, jednog Boga ili više njih, u duhove, seljenje duša, reinkarnaciju, horoskop, vještice, izvanzemaljce, ljekovitost određenog bilja, u Djeda Mraza, Uskrsnog Zeku itd. Dok jedni vjeruju u nešto, mnogi drugi to negiraju i čak smatraju besmislenim.

U različitim kulturama postoje različite vjere i ljudi vjeruju u različite stvari, od kojih su mnoge nama, u našoj kulturi, nepojmljive. Isto je tako drugima nepojmljivo mnogo toga u što ljudi našeg podneblja vjeruju - recimo, da djevica može roditi, da se voda može pretvoriti u vino, da se s pet kruhova i dvije ribe može nahraniti 5 000 ljudi, da mrtvac može ustati iz svog groba i hodati okolo, da se nakon određenog obreda kruh, kad se proguta, pretvara u ljudsko tijelo, da se nevidljiva nadnaravna bića otkrivaju u svjetovnim predmetima itd.

U raznim kulturama ljudi vjeruju u pojave kao što su ove:
Postojao je magarac koji je mogao pričati i kritizirati proroka. (protestanti i Židovi)
Pravedni muškarac može kontrolirati ženin pristup u vječni raj. (mormoni)
Prorok je jednom putovao između dva grada na minijaturnom letećem konju s licem žene i repom pauna. (muslimani)
Sveto rublje štiti vjernike od duhovne kontaminacije i, prema nekim pristalicama, od vatre i metaka. (mormoni)
Vjernici mogu popiti otrov i može ih ugristi zmija, a da im ne naudi. (protestanti)
Mahanjem piletinom preko glave može se odriješiti svoje grijehe. (Židovi)
Stavljanje prljave čaše mlijeka i tanjura na kojem se jeo sendvič s govedinom u istu perilicu za posuđe može zagaditi nečiju dušu. (Židovi)
Svako ljudsko biće ima mnoge izvanzemaljske duhove koji su bili zarobljeni u vulkanima vodikovim bombama. (scijentolozi)

“Ja vjerujem u sve dok se to ne pokaže netočnim. Tako vjerujem u vile, mitove i zmajeve. To sve postoji, čak i ako je to samo u našem umu. Tko može reći da snovi i noćne more nisu stvarni kao i ono što je ovdje i sada?" -John Lennon

Narodna vjerovanja (praznovjerje):

• Ako zasvrbi desni dlan, novac odlazi, ako zasvrbi lijevi, novac dolazi u kuću.
• Ako svrbi nos, biti će svađe.
• Kazaljka na kazaljci na satu, netko misli na mene.
• Konjska potkova iznad kreveta čuva od noćnih mora. (postavljena kao slovo U)
• Bubamara donosi sreću.
• Treba tri puta pljunuti ako nam crna mačka prijeđe put jer ćemo inače doživjeti neku nesreću.
• Treba se držati za gumb kad vidimo dimnjačara, za sreću.
• Kad udarimo lakat doći će nam gosti.
• Petak trinaesti donosi nesreću.
• Držanje figa nekomu donosi mu sreću.
• Kucamo o drvo kako ne bismo nešto urekli. (A: "Kako su ti roditelji?" B: "Evo, da kucnem o drvo, jako dobro.")
• Bacanje novčića u fontanu donosi sreću.
• Ako ujutro ustanem na lijevu nogu, čitav će mi dan biti naopak.
• Ako vidim da pada zvijezda, trebam zamisliti želju i ona će se ispuniti.
• Kada nekome otpadne trepavica, uzima se između palca i kažiprsta, a onda se zamisli želja i puhne u trepavicu i želja će se ostvariti (neki kažu samo onda kad pogodimo za koji se prst trepavica zalijepila).
• Djetelina s četiri lista donosi sreću ako se pronađe ili ako nam je netko pokloni. Kupljena djetelina s četiri lista donosi nesreću.
• Ako nas svrbe tabani, ići ćemo nekamo (na put).
• Ako leptir sleti na nas, to znači lošu sreću.

Kao što su nama apsurdna nečija vjerovanja, tako su mnogima apsurdna naša. Pitanje je koliko su, i jesu li uopće, naša vjerovanja bolja od tuđih te je li uopće važno što točno vjerujemo dokle god vjerujemo u nešto konstruktivno. No ipak, "čovjek je lakovjerno biće i mora u nešto vjerovati; a u pomanjkanju dobrih osnova za neko vjerovanje, on će se zadovoljiti i lošim vjerovanjima," rekao je Bertrand Russell.

Predmet ovog modula nije vjera ni vjerovanje u nešto određeno, već će ovdje biti riječ o tome kako možemo vrlinu vjere općenito upregnuti za svoje dobro i dobro čitavog svijeta. Prije svega, vjera o kojoj je ovdje riječ vjera je u općenitom smislu, a u užem se smislu odnosi na vjeru u sebe, svoj uspjeh, svoje mogućnosti, svoju svrhu, u druge ljude, ljubav, jednakost, prirodne zakone, premoć vrlina nad manama, svjetla nad tamom i slično.

U svojoj je knjizi "Imati ili biti" Erich Fromm napisao: "U modusu bivanja, vjera nije prvenstveno vjerovanje u neke ideje, već unutarnja orijentacija, stav. Bilo bi bolje reći da čovjek jest u vjeri nego da ima vjeru. Može se biti u vjeri prema sebi i prema drugima, a religiozna osoba može biti u vjeri prema Bogu." (Ovu e-knjigu dobivaš na poklon - vidi uvjete na početku ove stranice)
Većina ljudi vjeruje samo ono što zna kao činjenicu. Stoga vjerovanje nije isto što i vjera. Vjera nije držanje uvjerenja. Vjera je otpuštanje uvjerenja, izdignuti se iznad njih. Uvjerenje je kao objektiv kroz koji gledamo stvarnost. Uvjerenje je vezanost za neku ideju, dok je vjera odvajanje. Vjera ne drži, već otpušta. Imati vjeru znači otpustiti uvjerenja koja uzrokuju, recimo, anksioznost i strah. Vjera je stvar predaje, dopuštanja i ekspanzije.

Sukladno tomu, želimo naglasiti da vjera nije odluka, već je to vrlina koju nosimo u sebi i po kojoj se orijentiramo u životu. Ponekad imamo dojam da sami odlučujemo hoćemo li u nešto vjerovati ili ne, no najčešće smo uvjetovani već postojećim uvjerenjima i činjenicom da smo u neke stvari skloni vjerovati, a u neke ne. Uvjetovao nas je niz faktora poput roditelja, obrazovanja, medija, vladajućih struktura, kulture i društva u kojem živimo, financijskog statusa, poslovnog okruženja itd. Istina, svi imamo slobodu izbora pa možemo birati svoja uvjerenja i vjerovanja, no većina se ljudi uglavnom ne služi slobodom izbora, nego se povodi za navedenim eksternim faktorima. Stoga je vjera vrlina koja nam dopušta da izađemo iz nametnutih okvira.

Zadatak je ovog modula, između ostalog, inspirirati te da se svjesnije služiš svojom slobodom izbora, da izađeš iz svojih okvira i da kultiviraš vrlinu vjere po svom nahođenju. Zašto? O tome će biti riječi u sljedećem segmentu.

Sve u svemu, vjera je vrlina koju izrazito kultiviraju osobe sa snažnim karakterom, jer u protivnom čovjek labilnog karaktera lako se da poljuljati u svojoj vjeri, pogotovo kad ga zadesi neka nevolja.
Ljudi koji kultiviraju vrlinu vjere imaju naglašen osjećaj za duhovne vrijednosti.
Vjera u sebe i svoje mogućnosti podrazumijeva izraženu svijest o osobnom dostojanstvu i vrijednosti.
Vjera određuje karakter osobe - odražava njezinu čvrstoću, snagu, staloženost i ostale karakterne osobine.

Vjera može voditi u obožavanje i idolatriju kad je čovjek krivo uzme, u protivnom vodi u vrline kao što su:

Vrline srodne vjeri: štovanje, poštovanje, nada, povjerenje, samopouzdanje, samouvjerenost, sigurnost, privrženost, posvećenost, predanost, odanost, vjerodostojnost, autentičnost, odgovornost, poniznost (ne miješati s poniženjem), ustrajnost, principijelnost, dosljednost, entuzijazam, strast, optimizam, hrabrost, smionost, smirenost, mirnoća, mudrost, strpljivost, izdržljivost i druge.

Mane koje se javljaju kad nedostaje vjere: sumnjičavost, zabrinutost, očaj, nepovjerenje, nesigurnost, oklijevanje, obeshrabrenost, predaja, odustajanje, kolebljivost, nedosljednost, nestrpljivost, ograničenost, ravnodušnost, nezainteresiranost, apatija, pesimizam, egoizam, kritičnost, kritiziranje, jadikovanje, prigovaranje, ogovaranje, (samosa)žaljenje, krivnja, sramota, bezvrijednost, inferiornost i druge.

Okolina nam, pogotovo roditelji i društvo, može nametnuti razna uvjerenja ali ne i vjeru. Hoćemo li prihvatiti nečija uvjerenja ovisi o nizu faktora, uključujući razinu vjere i povjerenja koje imamo u dotičnu osobu u odnosu na razinu vjere koju imamo u sebe i svoja uvjerenja. Netko nam može nametati vjeru u nešto i time postići kontraefekt - diskutiranjem, uz iznošenje argumenata zbog čega vjerujemo u nešto drugo, naša vjera može još više ojačati. Hoće li neka osoba poljuljati našu vjeru ili ne, ne ovisi o njoj nego o nama - o našim vrlinama i manama, o snazi našeg karaktera. Prema tome, odgovornost je na nama. Kad smo bili djeca, nismo se mogli obraniti od uvjerenja koja nam je okolina nametala - vjerovali smo jer nam je vjera urođena. No, sad kad smo stariji i svjesniji svoje slobodne volje, možemo preispitati svoja uvjerenja. Možemo preispitati koja su nam uvjerenja nametnuta a koja su proizvoljno naša, koja nas osnažuju a koja nas oslabljuju, koja nam omogućuju blagostanje, a koja ga blokiraju.

Varljivost vjere

Mnogi brkaju vjeru s nečim drugim pa misle da imaju vjeru kad se u stvari radi o pokornosti, štovanju, principijelnosti, poniznosti, samouvjerenosti, pouzdanju, povjerenju, sigurnosti, uvjerenju ili nekoj drugoj vrlini. Isto se tako vjera zna često brkati s nekim manama kao što su fanatizam, radikalnost, ekstremizam, ovisnost i drugo. Recimo, vjera u sebe zna se brkati i s narcisoidnošću, taštinom, egoizmom, arogancijom i sličnim manama. Treba znati razlikovati jedno od drugog, vjeru od onog što se prikazuje kao vjera, jer ako to ne činimo, nećemo moći uživati u svim blagodatima koje vjera kao takva sa sobom nosi.

Vjeru možemo prepoznati po tome što nas osnažuje, značajno pridonosi ostvarenju našeg blagostanja, omogućuje unutarnji mir, nikome ne šteti niti ikoga vrijeđa, itd.

Iako slične, navedene vrline donose svoje blagodati, one se ipak razlikuju od blagodati koje dobivamo kultiviranjem vjere. Recimo, snažnom vjerom postajemo otporni na razne nepovoljne vanjske utjecaje i izbjegavamo štetne posljedice koje bi u protivnom donijeli sumnjičavost, nevjerovanje, dvojba, skeptičnost, nesigurnost, nepovjerenje i mnoge druge slabosti. Vjera osnažuje karakter mnogo više od drugih navedenih srodnih vrlina. Stoga se ne bismo trebali zadovoljiti samo nekom od tih vrlina, već težiti za jačanjem vjere - jačanjem vjere, jačamo karakter.

Vjera je samo onda vjera kad potiče vrline, a ne mane. Prepoznat ćeš da je netko u zabludi o vjeri kad u njezino ime čini nečasna djela. Ako navodna vjera neke osobe u njoj pobuđuje agresivnost, okrivljavanje, kritičnost, nametljivost i ostale mane, sasvim je sigurno da se ne radi o vjeri. Vjera je, kao i sve druge vrline, sveta i ne može pobuđivati svetogrđe i nemoralnost. Kako bi očuvali svoju vjeru ili vjeru svoje nacije, neki se ljudi upuštaju u nečasna djela. Ovdje treba naglasiti da su takve osobe očito u zabludi, jer kritiziranjem i ubijanjem oni ni u kojem slučaju ne brane svoju vjeru, već svoja uvjerenja, svoj ponos, taštinu, unutarnji mir, ili pak nastoje zatomiti  ili spriječiti svoju nesigurnost, sramotu, bezvrijednost, inferiornost, ili čak nastoje oduzeti nekomu pravo na vlastitu vjeru i različitost samo da bi dokazali da su njihova uvjerenja bolja i da su stoga oni bolji ljudi, što je, naravno, apsurdno.

Usto, vjera je, kao i druge vrline, podložna zlouporabi pa se događa da neke interesne skupine deklariraju razne osobine kao svojstvo vjere ili pozivaju na vjeru kad postupci koje žele potaknuti uopće nemaju veze s njom.  Ako se neka takva skupina doživljava kao autoritet, dobronamjerni, lakovjerni ljudi lako padaju na to, zahvaljujući svom poimanju vjere i povjerenja. Međutim, imati vjeru ne znači biti budala i dati se zavoditi, već se vjera i pouzdanje odnose na vlastito unutarnje vodstvo kao i vlastiti osjećaj za ispravno i neispravno.

Ubijanje nije nikada i ni u jednoj situaciji djelovanje potaknuto vjerom u dobro, bez obzira na to koliko neke interesne skupine željele manipulirati nama i uvjeriti nas u suprotno. Tijekom povijesti vodili su se, i dan-danas vode se vjerski ratovi i tzv. "sveti ratovi" koji apeliraju na ljudsku potrebu za zaštitom i širenjem svoje vjere. Svatko tko misli svojom glavom zna da je sveti rat oksimoron i da vrlina vjera ne može biti povod za rat ili bilo koje konflikte, grijehe ili zločine. U ime tzv. vjere vodili su se i još se vode razni religiozni (križarski, džihad) ratovi i sporovi, prilikom čega mnogi zaluđeno  vjeruju da su pozvani od Boga ubijati druge, a zapravo su bili pozvani od ega ili vraga. Ne smije se zaboraviti, jedna od Božjih zapovijedi svake vjere jest ne ubij.

Nasilje, agresivnost i ubojstva opcije su onih koji ne znaju bolji, pametniji način za postizanje svojih ciljeva i blagostanja pa su neki čak skloni manipulirati drugima - povodljivi narod - da umjesto njih agresijom ostvare njihove podle i profitabilne ciljeve, koji su najčešće materijalne prirode, a sve u ime neke prividne vrijednosti ili vrline, kao što je vjera, domoljublje, sloboda ili što god već. Najučinkovitije sredstvo vojnika upravo je igranje na kartu vjere i časti koje, u svojoj srži, nemaju veze s nasiljem, a pogotovo ne s ubijanjem. Vrlina ne može biti povod za manu, inače nije vrlina.

No, ratni su profiteri u stanju manipulirati vladinim službenicima, političarima i medijima koji onda nesvjesno manipuliraju sugestivan narod do te mjere da su ovi voljni biti pijuni bez mozga u njihovoj igri. Ti oportunisti u stanju su čak ići tako daleko da prikriveno izazivaju sukobe, samo da bi od njih profitirali. No nisu oni ludi, nego oni koji nasjedaju na to. Stavljanje vlastitih interesa ispred tuđih nije za zamjeranje; za zamjerku je ne razmišljati svojom glavom. Jer, uvijek, baš uvijek imamo izbor, i nitko i nikakve sile ne mogu nas natjerati činiti nešto protiv naše volje. Ako činimo gluposti, sami smo si krivi. Ako se damo izmanipulirati, sami smo si krivi. Nema smisla druge kriviti; to rade samo luzeri.

Čovjek je otišao u brijačnicu ošišati svoju kosu i skratiti bradu kao i obično. Počeo je pričati sa brijačem. Pričali su o mnogim stvarima i raznim temama. Iznenada dotakli su temu o Bogu.

Brijač je rekao: "Ja ne vjerujem da Bog postoji."
"Zašto?" - upitao je čovjek.
"Pa jednostavno, samo moraš izaći na ulicu da shvatiš da Bog ne postoji. Reci mi, da Bog postoji, bi li bilo toliko bolesnih ljudi? Bi li bilo napuštene djece? Da Bog postoji, ne bi bilo patnje i boli. Ja ne mogu zamisliti Boga koji dopušta ove stvari."
Čovjek je zašutio jedno vrijeme, razmišljajući jer nije želio odgovoriti bez argumenata.

Brijač je završio svoj posao i čovjek je izašao iz brijačnice. Ubrzo nakon što je izašao, ugledao je čovjeka duge, neuredne kose i zapuštene brade. Onda je čovjek ponovno ušao u brijačnicu i rekao brijaču: "Znaš što? Brijači ne postoje."
"Kako ne postoje?" - upitao je brijač.
"Ne!" - čovjek je uzviknuo. "Oni ne postoje, jer da postoje ne bi bilo neurednih, neošišanih i neobrijanih ljudi, kao što je onaj na ulici!
"Ma brijači postoje, samo što ljudi ne dolaze k njima."
"Točno!"- potvrdio je čovjek i nadodao: "Isto tako i Bog postoji, samo ljudi ne dolaze k Njemu!"

  Placebo

Rječnik stranih riječi (Anić, Klaić, Domović): placebo (lat.) med. naziv za tobožnji lijek koji se ponekad daje bolesnicima (umjesto pravog lijeka) radi izazivanja autosugestivnog djelovanja

Rječnička definicija Hrvatskog jezičnog portala: farm. inaktivna supstanca ili pripravak, daje se pacijentu kako bi se zadovoljila njegova želja za medikamentnom terapijom, ili se primjenjuje u kontroliranim studijama zbog procjene djelotvornosti nekog lijeka
placebo-učinak (efekt) 1. psih. pozitivan efekt samosugestije bolesnika da mu neki lijek pomaže, a zapravo se fiziološki ništa ne mijenja 2. pren. sociol. efekt samosugestije, ob. u situaciji kada se kakva dezinformacija prihvaća kao istina da bi se postigao osjećaj sigurnosti

Wikipedija: Placebo učinak opisuje situaciju kada je pacijent uvjeren da lijek kojega koristi ima blagotvoran učinak iako lijek koji može biti i u obliku tableta sadrži samo šećer (npr. laktozu), a lijek za ubrizgavanje samo fiziološke otopine itd...
Placebo je stoga lijek koji se koristi za sugestivan učinak na liječenje.

Placebo se sve više koristi u medicini, ali se o tome jako malo govori jer ako pacijenti znaju da se radi samo o placebu, neće više u to toliko vjerovati pa im neće ni pomoći. Međutim, neke nedavne studije sugeriraju da placebo-efekt djeluje čak i ako pacijenti znaju da se radi o patvorenom lijeku - poput šećerne pilule - što će reći da je placebo nije samo stvar vjere u dodijeljenu tabletu već i u medicinsko osoblje koje je izabralo tu vrstu tretmana.

Vjera je izrazito učinkovita pri liječenju. Učinak placeba zasniva se na vjeri. Glavni sastojak placeba je vjera, a ne šećer ili bilo što drugo. Rječničke definicije placeba spominju autosugestiju i samosugestiju, mada se u stvari radi o vjeri. Autosugestijama sebi nešto sugeriramo, no kod placeba to nije slučaj. Placebo tablete i zahvati pomažu nam jedino zato što vjerujemo svom liječniku i/ili vjerujemo u djelotvornost farmaceutskih proizvoda i operacija, ili zato što očekujemo ozdravljenje (jer vjerujemo u učinkovitost) ili zato što imamo nadu, a ne zato što sebi sugeriramo da će nam to pomoći. Pacijenti koji koriste placebo u liječenju i ne znaju za to pa je nemoguće učinak pripisati autosugestiji, već ga treba pripisati jedino vjeri, ili njezinu derivatu - očekivanju.

Poredba

Slonova uzica

Slonovi su jedne od najsnažnijih životinja i neupitno mnogo snažniji od ljudi. Kako to onda da ima slonova koji poslušno rade za neke ljude i ne pobjegnu od njih? Stvar je u uvjerenju i dresuri. U Indiji dresiraju slonove tako da im, kad su oni još sasvim mladi, mali i nemoćni, zavežu jednu od zadnjih nogu za stablo čvrstim užetom. Naravno, mladi se slon, kad osjeti da je vezan užetom, pokuša osloboditi, ali ne uspijeva jer još nije dovoljno snažan. Nakon više uzaludnih pokušaja slonić shvaća da ne može ništa protiv toga, stvara uvjerenje da je slabiji od užeta i navikne se na situaciju.

Kako slon odrasta, ne preispituje svoja prošla uvjerenja, već i dalje živi u uvjerenju da je uže jače od njega iako to više nije tako. Čak i nije važna debljina uzice kojom je vezan jer je u njegovu mentalnom sklopu uzica sama po sebi nešto što je jače od njega. Tako možemo vidjeti ogromne slonove koje neki slabašni momak vodi na tankoj uzici, a slon se pritom uopće ne buni i poslušno ide kamo ga ovaj vodi. Njegovo ga staro uvjerenje drži zarobljenikom čovjeka koji je puno slabiji od njega. Odrasli bi slon mogao s lakoćom otkinuti uzicu i živjeti život po svom, ali to ne čini zbog krivog uvjerenja.

Kao i slonovi, ideš li i ti kroz život držeći se nekog uvjerenja da ne možeš učiniti nešto, jednostavno zato što nekoliko puta prije nisi uspio/uspjela u tome? Zadržavaš li i ti stara, zastarjela uvjerenja koja ti više ne služe? Izbjegavaš li okušavati se u nečem novom zbog nekih ograničenih uvjerenja? I još gore, uzdržavaš li se zbog tuđih ograničavajućih uvjerenja? Odluči ne prihvaćati prividne granice i ograničenja izgrađena u prošlosti.

Ovo sa slonovima slično je kao i u basni "Kokoš i orao", koju možeš pročitati malo niže.

Živimo u svijetu i vremenu u kojima se inteligencija ističe kao najveća ljudska kvaliteta i daje joj se primat. Cijeli je obrazovni sustav dizajniran da prije svega razvija inteligenciju pa se osnovna vrijednost polaže na njega i mladi se ocjenjuju prema sposobnosti korištenja inteligencije, a ne emocija ni vrlina. Stoga i ne čudi da ima previše kriminala jer u takvom su sistemu vrline marginalizirane. Ako želimo promjenu, gospodarsku i društvenu, trebamo presložiti vrijednosti i preispitati temelje na kojima počiva sistem. Mi se zalažemo da uz znanje i vještine dodamo još jedan jednakovrijedan stup temeljac - vrline. Razum i vrline često idu ruku pod ruku, ali ne uvijek. Ponekad nam razum govori jedno, a srce i duša drugo. Ponekad ono što je razumno nije i ispravno. Razum ima mnoge svoje prednosti, ali i nedostatke. On se zalaže za praktičnost i uglavnom je pod paskom ega, umjesto duše. Moć razumijevanja prosječnog ljudskog uma narušena je činjenicom da je um zapravo prepun zabluda, predrasuda, krivih predodžbi i uvjerenja koji nam zamagljuju percepciju stvarnosti i sprječavaju nas da učinimo pravu ili ispravnu stvar.

Razum nije uvijek u pravu jer je ograničenog kapaciteta i sposobnosti. Ljudska je percepcija ograničena i relativna pa je takva i sposobnost razumijevanja svih činjenica u širem kontekstu. Bolje je da je čovjek razuman nego da nije. No, razum nije svet niti je bez presedana. Mnoge se vrline često kose s razumom - vjera, mudrost, ljubav, velikodušnost, poniznost, praštanje, iskrenost, nada, radoznalost, ustrajnost, čast i druge.

U kontekstu očuvanja vjere ispravan postupak ne mora nužno biti razuman. To je zato što se vjera ne ograničava na percepciju i sposobnosti razuma. Vjera je voljnost tražiti odgovore i manifestacije na suptilnim mjestima, tamo gdje se intelekt ne usudi zaviriti. Dok intelekt govori: "Vjerovat ću kad to vidim", vjera kaže: "Vidjet ću to kad u to vjerujem".

Čovjek nije stvorio svemir; postoji Viša sila koja je to učinila. Koristiti ljudski um da bi se shvatio božanski um je uzaludno, stoga je besmisleno oslanjati se na vlastitu pamet da bi se shvatilo ono što je izvan mentalne sposobnosti. Zato je vjera tu. Vjera nam omogućuje da prihvatimo i prepustimo se nerazumljivim i nerazumnim modusima božanskog poretka. Mnoge stvari nemaju smisla ograničenom ljudskom umu, ali u širem, proširenom kontekstu sve ima smisla. Vjera je stvar gledanja na svijet i život iz božanske perspektive.

Prema zakonu polariteta sve je bipolarno, tj. ima pozitivnu i negativnu stranu. Dakle, sve na svijetu titra između dva pola, odnosno ide u oba smjera. Znači, ne postoji apsolutno istinito ni neistinito, tj. sve je i istinito i neistinito, ovisno o kontekstu. Sada dolazi još veći uvid: zbog toga što ništa nije stvarno ni nestvarno ili je sve zapravo i jedno i drugo, onda je inteligentno zauzeti stav koji pruža radost i mir, čak i ako se ne čini stvarnim! To je upravo ono što vjera čini – vjeruje u pozitivno ne zato što je to apsolutno istinito ili stvarno nego zato što to pruža zadovoljstvo!!! Vjera transcendira intelektualno diskriminiranje i dualistički pogled na stvarnost, nadilazi relativnost pojava i namjerno uzima pozitivno viđenje kao pravo, a priklanjanje toj odabranoj stvarnosti u stvari je ostvaruje! Prema tome, možemo reći da je inteligentno kultivirati vjeru.

Transcendencija razuma u vjeru

Hladni razum spoznaje i razumije stvarnost tako što povezuje iskustvena, osjetilna obilježja stvarnostiposredovana opažanjem, spaja ih u pojmove, pojmove u sudove, a sudove u zaključke. Moć povezivanja je moć razuma. No i samo iskustvo i percepcija ovise o prethodnim spoznajama, tako da nove spoznaje ovise o starim spoznajama, tj. njima su ograničene ili u najmanju ruku kontaminirane – svatko može razumjeti samo ono što zna, odnosno, može primiti samo ono što je spreman primiti. Ako je iskustvo temeljeno na prethodnim spoznajama (uvjerenjima, predodžbama, predrasudama), onda se prave nove spoznaje ne mogu izvesti iz iskustva (čulnih percepcija). Stoga su prave spoznaje nadiskustvene i nadosjetilne, tj. transcendentalne.

Transcendencija jest uzdizanje svijesti iznad neposrednog osjetilnog iskustva; prekoračivanje granica mogućeg iskustva, prelaženje iz »ovostranosti« u »onostranost«, iz osjetilnoga u nadosjetilno ili apsolutno. To je nadosjetilnost i nadzemaljsko iskustvo u kojem se doživljava cjelovitost i jedinstvo sa svime i svima.

Kad želimo kultivirati vjeru često smo primorani djelovati na način koji je daleko od najpraktičnijeg, najlogičnijeg i najrazumnijeg rješenja. Pritom se čovjek više zalaže za duhovne vrijednosti, nego za samoodržanje (koje je razumnije).

Dok ljudi koje krasi vjera radije iskazuju svoj karakter i principe, razumni ljudi radije iskazuju svoje argumente i dokaze. Razum se temelji na znanju s dokazima, a vjera na znanju ponad dokaza.  Vjera ne izjednačuje znanje s dokazima, ne ograničava znanje ni istinu na ono što se može dokazati, nego uviđa da je znanje opsežnije od dokaza, koje su ljudi sa svojim ograničenim kapacitetima u mogućnosti ispostaviti.

Dužnost ispred razuma - čovjek snažne vjere ima snažan osjećaj za svoju dužnost i pretpostavlja je razumu - daje prednost, veću važnost vjeri nego razumu. Stoga, kad je obavljanje neke moralne dužnosti, vezane uz vjeru, nepraktično i teško u nekoj situaciji, čak i nerazumno, on je ipak obavi. Zov dužnosti. On nadglasuje zov razuma.

Savjest ispred razuma - u situacijama kad nam savjest govori jedno, a razum drugo, čovjek predan svojoj vjeri odabrat će savjest. Isto je tako i s intuicijom.

Vjera je u praksi vrlo korisna jer je u svakodnevnom životu možemo iskoristiti za ostvarenje blagostanja

Svi u nešto vjerujemo, htjeli mi to ili ne. Nitko nije nevjernik. Netko tko ne vjeruje u Boga, na primjer, vjeruje u nepostojanje Boga. Stoga nije stvar u tome da znamo zašto nam je potrebna vjera, već je stvar u tome da znamo zašto nam je potrebno u određene stvari vjerovati, a u druge ne. Vjera određuje našu sudbinu. Ako vjerujemo da je život borba, da ne možemo uspjeti u nečemu iz ovih ili onih razloga – bit će tako, jer nam je sve po našoj vjeri. Što god izaberemo vjerovati, tako će nam i biti. Vjera je toliko potentna jer nas ona pokreće u smjeru naših uvjerenja, a što sijemo, to žanjemo.

Mnogima više odgovara ne vjerovati u moć svoje vjere, jer time prebacuju odgovornost na sve strane osim na svoju. Prihvaćanje vlastite odgovornosti za sve ishode nije lako za slabe. Možeš i dalje živjeti u tom uvjerenju (u nemoć vjere), ako želiš, jer imaš slobodnu volju, no pitanje je koliko ti ono pomaže ili odmaže. Ako već trebaš u nešto vjerovati, bolje je da vjeruješ u ono što ti daje moć i snagu, a ne nešto što ti ih oduzima. Uvjerenje u potentnost vlastite vjere uklanja naša naivna, dječja shvaćanja da život donosi što donosi, da postoji utvrđena sudbina i da mi tu ništa ne možemo. Ne postoji bez razloga u našem narodu izreka ”Čovjek je kovač svoje sreće”.

Istina, neke stvari doista dolaze bez naše kontrole, i ružni i lijepi događaji, no nad mnogima imamo puno više kontrole nego što to vjerujemo. Najlakše je ne vjerovati - to rade slabići (duhom).Oni snažni duhom preuzimaju odgovornost za svoj život gdje god mogu i koliko god mogu, ne predaju se tako lako zlodusima jer shvaćaju da u svoj život privlačimo ono u što vjerujemo. Važno je držati se pozitivnih vjerovanja u sebe, svoje sposobnosti i okolinu jer nas ona mogu odvesti u sasvim drugačiji život od ovog na koji smo navikli i koji nam ne odgovara. Promijeni uvjerenja i promijenit će ti se život!
Kad ne vjerujemo da nešto možemo, nećemo poduzeti sve što treba da bismo to postigli. Tu je sva filozofija!

Svijest
stvara
svijet
 Sve što nam se događa u životu uvjetovala je naša svijest. Svijest stvara svijet. Naša svijest uređuje naš svijet. Svijest programira naš život. Kako će naša svijest programirati naš život i urediti naš svijet, ovisi o našim emocionalnim uvjerenjima. Vjera usmjerava svijest. O snazi naše vjere ovisi koliko će svijest djelovati po svojoj volji, a koliko će se prepustiti vanjskim faktorima da je usmjeravaju. Drugim riječima, što je jača tvoja vjera, to je jača tvoja kontrola nad tvojom sudbinom. Prema tome, svjesnim biranjem svojih uvjerenja i emocija (inteligentnom emocionalnošću), utječemo na preraspoređivanje čestica u svom tijelu i na kreiranje energetskog, elektromagnetskog polja koje se širi izvan našeg tijela na sve oko nas i šire. Pojednostavljeno, tvoja svjesna, emotivna uvjerenja oblikuju tvoju stvarnost. Naša vjera, udružena s konstruktivnim emocijama, ima moć nadmašiti zakone fizike i biologije te činiti čuda koja su umu nepojmljiva.

Nagrada za kultiviranje vjere je sposobnost da se živi u miru uslijed nedaća. Kad vjerujemo u prirodne (i Božje) zakone, imamo svoj mir jer znamo da je svako zlo za neko dobro i ne kolebamo se, već znamo točno što je ispravno.

Također, vjera nam pruža utjehu i nadu kad se čini da ništa ne ide kako treba, kad nas nevolje pritišću i kad ne znamo što i kako dalje.

Druga stvar zašto trebaš vjeru jest ta da ti bude uzvraćena. Kad imaš vjeru u druge, olakšavaš im da i oni imaju vjeru u tebe. Time također pridobivaš pouzdanost i povjerenje drugih. Kad je netko sklon vjerovati drugima, po zakonima recipročnosti i kauzaliteta i drugi će ljudi biti skloni vjerovati njemu, a isto je i s vjerom u sebe. Razmisli malo, ako sam(a) nemaš vjeru u sebe, svoje sposobnosti i mogućnosti, zašto bi je onda drugi imali u tebe? Također, imajući vjeru općenito, daješ dobar primjer drugima, čak i inspiriraš neke da i oni kultiviraju vjeru. Dobro je vjerovati u sebe i u druge jer se tako ljudi lakše pouzdaju u nas i imaju u nas povjerenje.

Vjera čini čuda. Toliko je primjera ljudi koji su postigli nemoguće stvari zahvaljujući svojoj vjeri da je besmisleno o tome ovdje razglabati jer ih svi znamo dovoljno. Za one najmlađe, koji još nemaju toliko životnog iskustva, spomenimo neke opće primjere. Da izumitelji nisu vjerovali u sebe i svoje ideje i kad su ih drugi ismijavali, ne bi bilo pola toga u svijetu što nam čini život lakšim i ljepšim. Toliko toga što je danas moguće, bilo je smatrano nemogućim u prijašnjim vremenima - letenje avionom, liječenje raznih bolesti, razgovaranje telefonom itd. Po toj će logici mnoge stvari koje mi sada smatramo nemogućima, ljudima u budućnosti biti sasvim normalne. I njima nepojmljive stvari kasnijim će se generacijama pokazati mogućima. Prema tome, granice mogućeg svakodnevno se pomiču. Stoga se nemoj bez veze ograničavati misleći da ti je mnogošto nemoguće, nego budi jedan/jedna od onih koji vjeruju da je puno toga više moguće nego što se čini. Dopusti čudima da se manifestiraju u tvom životu. Prije svega u kontekstu svojih mogućnosti - vjeruj bez razuma, vjeruj sa srcem! Vjeruj u nevjerojatno! Jer ono što je nama nevjerojatno, idućim će generacijama ionako biti sasvim vjerojatno pa zašto čekati?!

Vjera nas brani od raznih zloduha i njome ih možemo nadjačati - sve one zloduhe koji nas sprječavaju u postizanju blagostanja. Svakodnevno padamo u napasti kao što su apatija, pesimizam, sumnjičavost, zabrinutost, očaj, nepovjerenje, nesigurnost, obeshrabrenost, predaja, odustajanje, kolebljivost, neznanje, zavaravanje, predrasude i mnoge druge, ali uz pomoć vjere možemo im odoljeti. Vjera je neka vrsta oklopa i oruđe u konfrontacijama sa zlodusima koji nas napadaju, ali i s ljudima koji su i sami podlegli napastima. Vjera nam pomaže da im ne podilazimo, već da ih "ukrotimo" ili nadvladamo ili jednostavno otpustimo. Bez vjere, ljudi djeluju ograničeno bez dovoljno zanosa da nadvladaju zapreke.
 

Vjera je ključ uspjeha - vjera u sebe, udruženo s vjerom da je naš cilj moguć, ključno je u ostvarivanju uspjeha u životu. Što više vjerujemo u sebe i svoj poziv, to smo otporniji na teškoće. Izdržljivost ovisi o vjeri. Mnogi se uspješni ljudi slažu da nam je vjera neophodna za uspjeh:

• “Ne možete povezati stvari gledajući unaprijed; složiti ih možete jedino gledajući unazad. Dakle, morate vjerovati da će se sve nekako posložiti na svoje mjesto u vašoj budućnosti. Morate vjerovati u nešto, u intuiciju, sudbinu, život, karmu, bilo što. Zato što vam vjerovanje da će se sve posložiti na svoje mjesto daje samopouzdanje da slijedite svoje srce, čak i kada vam se čini da ste skrenuli s utabane staze. A to će stvoriti odlučujuću prednost u životu." "Tvoje vrijeme je ograničeno, nemoj ga potratiti živeći život kao drugi. Nemoj dopustiti da te zarobi dogma – nemoj živjeti kako drugi misle da bi trebao. Nemoj dopustiti da buka tuđih mišljenja utiša tvoj unutarnji glas. I najvažnije, imaj hrabrosti  i vjere da pratiš svoje srce i intuiciju. Oni nekako već znaju što zaista želiš postati. Sve ostalo je sporedno." - Steve Jobs

  "Naši se ciljevi mogu postići jedino kroz plan u koji morate snažno vjerovati i na temelju kojeg morate uporno djelovati. Nema drugoga puta do uspjeha." - Pablo Picasso
• "Vjerujte u sebe! Imajte vjere u vaše sposobnosti! Bez poniznog, ali razumnog samopouzdanja u vašu snagu, ne možete biti uspješni ili sretni." - Norman Vincent Peale
• "Vjerujte u sebe i sve će ostalo doći na svoje mjesto. Imajte vjere u svoje vlastite sposobnosti, radite marljivo i nema toga što nećete moći postići." - Brad Henry
• "Vjera u sebe prva je tajna uspjeha." - Ralph Waldo Emerson
• "Kako bismo uspjeli, prvo moramo vjerovati da to možemo." - Nikos Kazantzakis
• "Ako želite biti uspješni, to je vrlo jednostavno. Znajte što radite. Volite ono što radite. I vjerujte u ono što radite." - Will Rogers
• "Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova." - Eleanor Roosevelt
• "Vjerujte da možete i već ste na pola puta do tamo." - Theodore Roosevelt
• "Da bismo nešto postigli, nije dovoljno samo djelovati i planirati, već trebamo i sanjati i vjerovati." - Anatole France
• "Nemojte ciljati za uspjehom ako ga želite; samo radite ono što volite i vjerujte u to i uspjeh će vam doći prirodno."- David Frost
• "Čuvajte svoje snove živima. Shvatite da postići bilo što zahtijeva vjeru i povjerenje u sebe, viziju i naporan rad, odlučnost i posvećenost. Zapamtite da su sve stvari moguće za one koji u to vjeruju." - Gail Devers
• "Ako ne vjerujete da nešto možete napraviti, tada nemate nikakve šanse." - Arsene Wenger

Kaže se "gdje ima volje, ima i načina", no nitko ne kaže kako doći do volje! Prema tome, ova izreka nije potpuna. Ako želimo naći načina za ostvariti bilo što, treba nam vjera. Ona stvara volju. Stoga, ova izreka treba glasiti: "gdje ima vjere, ima i volje, a gdje ima volje, ima i načina."

vjera

volja

način

Ako vjeruješ u vrlinologiju, odnosno u moć vrlina, ne trebaš gubiti vrijeme na proučavanje vrlina već ih možeš odmah kultivirati i tako brže ubirati plodove od toga.

Vjera ubrzava naš napredak i pruža prečicu kod učenja - vjera je odličan akcelerator jer možemo napredovati mnogo brže ako u nešto vjerujemo i kultiviramo vrlinu vjere nego ako nastojimo napredovati učenjem i intelektualiziranjem. Na primjer, ako na temelju vjere jednostavno prihvatiš neku dogmu kao, recimo, to da je stvarnost višedimenzionalna, hologramska, nelinearna i nedualna, možeš iskoristiti to znanje odmah, no ako ti je potrebno to prvo intelektualno shvatiti i naučiti sve o teoriji struna, nelinearnoj dinamici i drugim znanstvenim otkrićima, onda će ti trebati puno više vremena da počneš koristiti to znanje u svoju korist. Zato dogme mogu biti dobra stvar kada ih je postavio prosvijetljeni autoritet bez nametanja vlastitih interesa. Ti, naravno, imaš slobodu odabrati kako brzo i daleko želiš napredovati, i u pravu si što si oprezan/na pri odabiru objekta svoje vjere. Očito postoje oprečne znanstvene teorije, kao i kontrast između znanstvenih i duhovnih teorija, tako da čovjek može lako biti nesiguran o pouzdanosti autoriteta. Zato je najbolje slijediti svoj osjećaj (ne emocije), kao što je osjećaj u želucu (intuicija) ili fizičku reakciju, kao što je jačina mišića pri kineziološkom testiranju za istinitost neke izjave.

Evo što kažu još neki slavni ljudi o tome zašto nam još sve treba vjera:

• "Što god da emocionalno vjerujete, postaje vaša stvarnost." - Brian Tracy
• "Što god um može zamisliti i vjerovati, to može postići." - Napoleon Hill, "Misli i postani bogat"
• "Da bismo promijenili svoj život, moramo promijeniti ono što vjerujemo o sebi i svom svijetu." - Gregg Braden
• "Vjera je najjače oružje od svih zemaljskih oružja! Nepobjedivo. I zato naš narod, malen među ostalima velikima, još uvijek živi i visoko diže svoj stijeg! Neka dršću svi silnici, krunjeni i neokrunjeni, jer nad njima vječno lebdi Pravda - a u nama živi vječna snaga: vjera naša!" - Marija Jurić Zagorka, "Gordana"
• "Kada se sanja i vjeruje tada i snovi postaju java." - Carmen Ezgeta
• "Vidjet ćete to onda kada ćete u to vjerovati." - Wayne Dyer
• "Da bi ljudi bili sretni, potrebno je da su mentalno vjerni sami sebi. Nevjernost se ne sastoji u vjerovanju ili nevjerovanju, nego u tome da se prave da vjeruju u ono u što ne vjeruju." - Thomas Paine
• "U teoriji, postoji mogućnost za savršenu sreću: vjerovati u neuništivi element u samome sebi i ne nastojati ići (stremiti) za njim." - Franz Kafka
• "Što nam se događa, ono je u što istinski vjerujemo; naše vjerovanje čini da se to dogodi." - Frank Lloyd Wright
• "Što god slikovito zamisliš, žarko zaželiš, iskreno vjeruješ, i shodno tome s entuzijazmom poduzimaš ... neminovno se mora dogoditi!" - Paul J. Meyer