Filozofija odgoja - povratak prirodi
Osjećaš li kako otuđenost sve više vlada u našem društvu?
To što se ljudi sve manje druže, ogleda se na našoj djeci koja se također manje druže, a više zatvaraju u svoje virtualne svjetove unutar ekrana, bilo televizijskog ili kompjutorskog. Tehnološki napredak očito umanjuje društveni napredak.
"Čovjek je od prirode dobar i nije počinio nikakav istočni grijeh već ga je pokvarila civilizacija i kultura"
Jean Jacques Rousseau |
Ako se sve više zalažemo za prirodni uzgoj, zašto ne i za prirodni odgoj? Sav se prirodni uzgojni sustav gradi na tome da priroda sama zna što je najbolje za nju i paralelno tome se odgojni sustav gradi na misli da je ljudska narav po prirodi dobra i da je treba samo pustiti neka se pod utjecajem prirode razvija.
U mnogim razvijenim zemljama se filozofija Jean Jacques Rousseau-a primjenjuje kao jedna od primarnih u odgojiteljskoj struci. Rousseau se zalagao za uvođenje što prirodnijeg odgoja, uvidjevši da znanost i kultura rađaju mnoga zla i izopačuju karaktere.
 Jean Jacques Rousseau-ova knjiga Emil ili o odgoju klasično je djelo filozofije odgoja koje iznosi neke i danas aktualne zamisli o reformi školstva, a između ostalog ističe važnost povratka prirodi. Za jedan suvremeni pristup odgoju koji nastoji pružiti poticaj i potporu razvitku djetetove osobnosti, nezaobilazan je Rousseauov zahtjev za povratkom prirodi.
Vrijednost i utjecaj Rousseauovih pedagoških pogleda možemo oslikati Goetheovom tvrdnjom da je knjiga "Emil" Evanđelje za odgojitelje. Ona započinje s riječima:
“Sve izlazi dobro iz ruku Stvoritelja, sve se kvari u ljudskim rukama”.
 Po Rousseau-ovom mišljenju, osnova pravog čovjeka i zdravog društva je priroda i samo priroda, dok su kultura i civilizacija moralno izopačene pa čovjeka udaljavaju od njegove prirodne osnove i kvare ga u svakom pogledu. Stoga se bez odgađanja treba vratiti prirodi.
Pri tome Rousseau nije mislio na povratak nekoj primitivnoj prirodnosti i nekulturnoj animalnosti, nego na napuštanje izvještačenosti, prenemaganja, neiskrenosti, lažljivosti, itd. u korist prirodnoj jednostavnosti, iskrenosti i neposrednosti. U vezi s tim, boravak u prirodi potiče povratak prirođenih čovjekovih osobina.
Za Rousseau-a čovjek je po prirodi dobar, razuman i slobodan i stoga dijete treba pustiti da se razvija u skladu s njegovom prirodom, a učiti treba u prirodi i od prirode. Tako se razvijaju osobe zdrava tijela i duha, sposobne da stupe u odnose istinske građanske slobode, jednakosti i ravnopravnosti. Polazeći od toga da je čovjek po prirodi dobar, ono najviše što se za svakog čovjeka može učiniti je ne ometati prirodni razvoj njegovih sposobnosti. To je temeljno načelo Rousseauove filozofije odgoja. Sljedeći Rousseau-a, trebali bismo zaštititi srce od poroka i duh od zablude, a k vrlini i istini čovjek teži po svojoj naravi.
"Čovjek je rođen slobodan, a ipak svugdje je u okovima!"
Jean Jacques Rousseau
|
Rousseau je ukazivao na to da napredak znanosti, tehnike i gospodarstva dovodi do gubitka izvorne ljudskosti, zdrave prirodne sreće i harmonije, jer pod njihovim utjecajima čovjek sve više iznevjeruje svoje istinsko određenje i svoju istinsku bit. Pod utjecajem razuma se nevino samoljublje pretvara u egoizam.
U čisto razumskom prosvjetiteljstvu - koje je prečulo i ugušilo glas prirodnog osjećaja i stoga došlo do svog egoističkog morala - vidi Rousseau najveće zlo vremena i najžalosniju zabludu čovječanstva. Povijest je sa svojom umjetnom izgradnjom civiliziranog društva pokvarila čovjeka: on je dobar i čist proizašao iz ruku prirode, njegov ga je razvoj postupno otuđio od prirode. Nasuprot neprirodnosti civiliziranog barbarstva je naše prirodno stanje - izvorno i neiskvareno nametnutim potrebama, običajima, i predrasudama. 
Krivo bi bilo zaključiti da Rousseau nije poznavao i uvažavao određenu vrijednost kulture. On je tražio i svojim duhom još uvijek traži da društvene uredbe, znanost, ćudorednost, vjera i sve drugo budu u živoj svezi s cijelom dušom, da iz nje proizviru neposredno, nedužno, nesebično, požrtvovno i dobrohotno. Povratak prirodi znači povratak na put prirodnoga razvoja.
Nije ni čudo da su baš mladi najžešći buntovnici, jer su u toj prijelaznoj dobi iz dječje prirodnosti u odraslu neprirodnost prisiljeni prilagoditi se ograničavajućim okvirima kulture u kojoj su odgajani, a to niti je prirodno niti zdravo, a kamoli poticajno. U tom je smislu također sveprisutna, sentimentalna čežnja, intelektualaca i nas drugih, našla podršku, ako ne spas, u Rousseauovim spisima, prije svega u "Novoj Héloisi", kao i u inim drugim multimedijalnim opisima prirode, koji nas zanose idilom bujnih šumaraka i proplanaka te divljinom neukroćenih predjela naše Zemlje. No, ništa ne zamjenjuje sam boravak u prirodi, njene opijajuće miomirise, utješne zvukove i šumove, oku prijatne vedute, koje nas inspiriraju i uravnotežuju.
Da se razumijemo, povratak prirodi nikako ne podrazumijeva nazadovanje i primitivizam, već povratak izvoru koji nas napaja energijom potrebnom za istinski ljudski napredak. Rousseau je bio uvjeren, da je čovjek od svog tvorca obdaren sposobnošću prirodnog usavršavanja, koja je tu prirođenu sklonost učinila kako dužnošću, tako i prirodnom nužnošću. No, to prirodno usavršavanje je sputano neprirodnim napretkom. Ovakav ljudski razvoj, koji uključuje industrijske, tehnološke, gospodarstvene i ostale napretke je uzrokovalo devastirajuće razaranje prirode i međuljudskih odnosa.
Prema tome, pitamo se kome koristi sav taj napredak? Priroda očigledno nema koristi od takvog razvoja. Ona mu se protivi klimatskim poremećajima, potresima, vulkanskim erupcijama, olujama i sličnim. A što je s nama, koristi li nama taj napredak? Možemo si više toga priuštiti, no što je s ostalim - jesmo li sretniji, ispunjeniji, duhovno i emocionalno napredniji? Jesmo li uopće pametniji? Ako jesmo, zašto stalno koristimo izreke i poslovice ljudi iz starih vremena? Jesu li oni bili pametniji ili smo mi? Očito je da je otuđenje od prirode dovelo do raznih nepogoda i nepočinstva, uključujući duhovnu zakržljalost.
 Ako je ljudski razvoj u dosadašnjem historijskom procesu išao krivim putem te je stoga doveo do svega onog što nas danas mori, to ne znači da tako moramo nastaviti. Izlaz iz krize je pronalaženje ispravnog puta - koji vodi kroz prirodu i k prirodi. Da bi našao ispravni put svog razvoja, svaki bi se čovjek trebao povratiti svojoj istinskoj prirodi uz pomoć prirode - neprirodnost intelektualne oholosti zamijeniti jednostavnim prirodnim osjećajem, a ukrštenost i lažljivosti društvenih odnosa zamijeniti čistom, neokrnjenom osobnošću.
Ali kako doći do toga, kako skrenuti na pravi put? U "Emilu" Rousseau podaje sliku prirodnoga odgoja. No, ne moramo ništa čitati ni učiti ako se predamo prirodi, jer boravak u prirodi osnažuje našu vezu s vlastitom unutarnjom prirodom, koja je u stanju doći do svih odgovora i rješenja na prirodan i jednostavan način. Trik je u prepuštanju i otpuštanju, za razliku od ustaljenog nepovjerenja i nagomilavanja (što stvari, što činjenica).
Odgoj i prirodni razvoj » |
Facebook
Twitter
YouTube
LinkedIn
Google+
Tijekom zime najveći dio vremena provodimo u zatvorenom, često pregrijanom i suhom zraku. Izloženi smo umjetnom svjetlu koje ne može zamijeniti ono pravo, sunčevo, koje je u mnogim procesima nužno, recimo u metabolizmu kolesterola, opskrbi vitaminom D i slično.
Većina ljudi posežu za prirodom tek kad obole ili kad im treba odmor. To je pokazatelj da svjesno ili nesvjesno osjećamo zov prirode kao prirodni lijek za naše tegobe.
