Kako ovaj mjesec slavimo Uskrs, dane kad je Isus preminuo i uskrsnuo, evo jedne inspirativne priče o majci preminulog sina i kako se izvukla iz žalosti - za sve one koji žale za nekim preminulim. Priča je iz zbirke pripovjedaka "Nana", autora Talidari.
Majka preminula sina i žličica šećera
Bila jednom jedna mudra žena, koju su zvali Nana i posjećivali je iz svih krajeva zemlje kako bi je tražili za savjet. Jednom tako posjetila Nanu jedna nepoznata žena, čiji je sin nedavno nesretno preminuo. Žena je bila toliko jadna i utučena da joj nitko nije mogao pomoći. Što god bi netko rekao ili učinio nije utjecalo na njezinu tugu. Nije znala što bi sa sobom od silne žalosti, zatvarala se u sebe, nije mogla ni s kim normalno razgovarati a da ne brizne u plač. To je pogoršalo njene odnose s ljudima, nije mogla raditi ni brinuti za sebe kako spada. Rođaci više nisu znali što bi s njom i kako bi joj pomogli, pa su je doveli Nani. Čuli su da Nana pomaže tamo gdje stručnjaci ne mogu, da ne traži ništa zauzvrat, da je mudra i susretljiva, pa su puni nade uputili jadnu ženu da joj se obrati.
Kad je žena sa suzama Nani objasnila svoju nevolju, ova je u sućuti primi za ruku i ne kaže ništa. Kako je uplakana žena očekivala da joj Nana nešto kaže, a ova ne izusti ništa nekoliko minuta, zbuni se, obriše suze i malo zamisli. Ni sama ne zna kako, al' se nekako umirila.
Na to je Nana upita: "Kako ti mogu pomoći?"
A žena će: "Ne znam. Jadna sam ti, najradije bi se u grob zakopala. Kako ću živjeti ovako znajući da sam sina pokopala."
Nana se nije dala: "A zašto si meni došla? Što ja imam s time? Žao mi te kao da si moja, al' ne znam što želiš od mene?"
Žena se malko zbuni, nije to očekivala, pa kaže: "Kažu da si mudra, da pomažeš takvima kao što sam ja, pa sam mislila da mi možeš pomoći preboliti sina."
Nana se osmjehnu: "A kad je tako, onda dobro. Nema problema, riješit ćemo to. Samo mi treba jedna stvar za to. Molim te dođi ponovno, donesi mi žličicu šećera, to je sve što mi treba da bih ti mogla pomoći."
Ni ovo nije žena očekivala, pa zbunjeno upita: "Pa kako će mi pomoći žlica šećera?"
"Neće tebi, nego meni. Ne brini, odmah ću ti pomoći čim mi je doneseš. Al' ne može to biti bilo koja žlica šećera. Donesi mi samo onu žličicu šećera koju ti je dala osoba tvojih godina kojoj nitko u obitelji nije umro. Čim je dobiješ, dođi odmah i riješit ćemo tvoj problem isti tren."
Ženi je to bilo čudno, al' nije više ništa pitala, već se zahvali i pozdravi.
Isti dan je svoje rođake zamolila da joj daju žlicu šećera, jer je treba dati Nani. Oni je pitaju zašto, a ona veli da ne zna, samo zna da je treba dobiti od osobe kojoj nitko u porodici nije umro. Rođaci se pogledaju, pa kažu da joj oni ne mogu dati, jer su i oni izgubili nekoga od familije.
Žena ode onda do prve susjede, no ispostavi se da je i njoj netko preminuo u obitelji, pa se zaputi do druge susjede, i treće i tako dalje. Pa kad dozna da su svi u susjedstvu kao i ona doživjeli slično, počne tražiti u krugu prijatelja i poznanika osobu kojoj nitko u porodici nije preminuo kako bi od nekog već dobila žličicu šećera. Prošli su tako dani i tjedni u kojima je obilazila sve poznate da bi ih zamolila za žličicu šećera i pritom je sa suosjećanjem slušala njihove tužne priče o preminulima članovima porodice, ali i one sretne priče u kojima su prepričavali lijepa sjećanja o preminulima. Nažalost, nitko joj nije mogao dati šećer, jer je svima netko umro.
Kako su dani prolazili u traženju, dođe i dan kada žena shvati da je preboljela sina. To se dogodilo kad je shvatila da nije jedina kojoj je netko voljen preminuo, i kako su svi ti ljudi mogli preboljeti, mogla je i ona. Kroz njihove priče je shvatila da je puno bolje da se kao i oni i sama prisjeća svih onih nebrojenih radosnih dana sa sinom umjesto samo onog dana kad ga je izgubila, kad je otišao na drugi svijet.
Žličicu šećera nije našla, ali nije je više ni trebala, jer to što su Nana i žena htjele, dogodilo se. |
