Print Friendly and PDF

 

Kolumna "Druga strana medalje"
autor: Talidari

Ova kolumna pruža pogled iz druge perspektive na događanja u zemlji i šire od onog na koji smo navikli. Ono što je čini drukčijom od drugih traženje je pozitivnog u negativnom, kao i pohvaljivanje umjesto uobičajenog kritiziranja, u želji da to postane trend.


Za one koji se bave kritiziranjem kažemo da su kritičari. A kako zovemo one koji se bave pohvaljivanjem? Koliko znam, nemamo riječ za takve, začudo. Kako nema riječi za takvu funkciju u društvu, ja sam skovala jednu za sebe - ja sam, eto, pohvaličar. Ili, bolje rečeno, pohvaličarka, jer je tema ove kolumne pohvaljivanje tamo gdje drugi kritiziraju. Možda neće svaki prilog kolumne biti direktno pohvaljujući, neki će otkrivati pozitivno u naočigled negativnom, što je isto pohvalno :).

Kad slušamo i čitamo priloge iz raznih medija, diže nam se kosa na glavi od svih tih silnih zločinačkih djela, zloupotrebe vlasti političara i gospodarstvenika, organiziranog kriminala pa normalno da prosječnom čovjeku ne preostaje drugo nego da se žali i kritizira. No, normalno ne znači i ispravno.
 

Kamo se god okrenemo, svi samo kritiziraju jedni druge i žale se. I što sad? Možemo kritizirati i kukati koliko nas je volja, protestirati, štrajkati i ubiti se od muke, ali to neće ništa promijeniti. Kad jedne maknemo, doći će drugi isti takvi. Nije problem u pojedincima, već u društvu. Istina, društvo čine pojedinci, ali jedno je odraz drugoga. Ako su pojedinci ovakvi ili onakvi, to je samo zato što su proizvod društva i vremena u kojem žive.

Stoga, ova kolumna ima cilj potaknuti zainteresirane na drugi način gledanja na svijet oko sebe, način koji dopušta pogled iz više kutova i time omogućava pronalazak rješenja, umjesto usredotočivanja na problem. Ova je kolumna fokusirana na rješenje, a ne na problem, na pohvaljivanje radije nego na kritiziranje.

Što imamo od Trumpove pobjede

  studeni, 2016
Nemam običaj razglabati o politici, pogotovo kad smo već ionako prebombardirani politikom i bez mene, no iz posebnog razloga se ipak osvrćem na Trumpovu pobjedu a ako pročitaš ovaj prilog do kraja, mogao/la bi se iznenaditi novim, pozitivnim uvidom u ovu situaciju. Ne bi se ova kolumna zvala "Druga strana medalje" da ne ponudim uvide iz druge perspektive. Naime, većina ljudi van Amerike osuđuje Trumpa zbog ovog ili onog do te mjere da mu se sprdaju a da i ne govorimo o šoku da je upravo on izabran za predsjednika. Ja ne samo da nisam bila šokirana, nego mi je sasvim normalno da je on pobijedio, iako, da sam Amerikanka, vjerojatno ne bih za njega glasala. Mada to ne mogu tvrditi jer nisam dovoljno upoznata sa svim faktorima nužnim za glasovanje.

Prije nego što krenem s pisanjem o glavnoj temi ovog priloga (što mi imamo od njegove pobjede), samo da se osvrnem na to zašto je bilo za očekivati da Trump postane Američki predsjednik. Kao prvo, da se razumijemo, nije Trump pobijedio, nego je Clintonica izgubila, i to ne zbog Trumpa nego zbog Obame. I nije Trump pobijedio, nego je pobijedila Republikanska stranka zato što su Demokrati podbacili u zadnjih 8 godina koje su bili na vlasti. Obama nije uspio u mnogočemu, zato su ljudi željeli promjenu, stoga bi pobijedio bilo tko nominiran za kandidata Republikanske stranke.

Koliko je ovo istina, ukazuje i činjenica da je čak i netko kao Trump mogao pobijediti na izborima, ali uopće ne svojom zaslugom, nego samo zato što je čelni Republikanac. Da sam ja bila nominirana kao predsjednički kandidat Republikanske stranke, i ja bih pobijedila. To je Trump znao i zato si je dozvolio takvo ponašanje jer je znao da ne može izgubiti. Pobjeda na izborima mu je bila u džepu od dana kad je dobio nominaciju. Jednom prilikom je tijekom kampanje rekao da čak i da upuca nekog na ulici da time ne bi izgubio svoje glasače, što potvrđuje da je jako dobro znao da ništa što on učini ili ne učini neće utjecati na glasače jer su se glasači već, svjesno ili nesvjesno (prije ovo drugo), odlučili za promjenu stranke na vlasti zbog nezadovoljstva.

Prema profesoru Allanu Lichtmanu, koji je dosad (od 1984) točno predvidio rezultate svih 9 predsjedničkih izbora Amerike (i o tome napisao knjigu - klikni na sliku desno), postoji 13 faktora kojima se mjeri zadovoljstvo postojećim stanjem i strankom koja je do njega dovela i ako 6 ili više od tih faktora ne idu u prilog vladajuće stranke, znači da će doći do promjene stranke na vlasti, odnosno do pobijede opozicijske stranke, bez obzira tko je vodi, pa čak i netko kao Trump. Budući da je gledajući te faktore Demokratska stranka na njih 6 negativno kotirala, to je osiguralo pobjedu Republikanaca. Usput, kad smo već kod toga, isti profesor je također predskazao da će već u prvoj godini predsjedanja Trump biti opozvan od strane Republikanskog Kongresa koji će onda dopredsjednika Pencea staviti za predsjednika. Obzirom da Trumpa ne mogu kontrolirati (jer je svojeglav), iskoristit će prvi njegov veći gaf da ga legislativno zamjene.

To što rezultati predsjedničkih izbora ovise o učinkovitosti odnosno popularnosti stranke i predsjednika na vlasti, a ne o predsjedničkim kandidatima, samo je jedan razlog zašto me nimalo ne čudi da je Trump pobijedio (odnosno Republikanci), a ima ih još nekoliko, u koje ne bih sad ulazila jer mi je ovdje važnije nešto drugo - izvuči lekcije. No, samo da još jedno dodam.

Ne znam jeste li čuli za Palmino lišće u Indiji na kojima je još prije nekoliko tisuća godina zapisana sudbina svih ljudi. Zapisali su je tamošnji sveci, tzv. ršiji, naravno ne iz svoje glave nego uvidom u Akašu ili tako nešto. Da ne bih sad duljila, nebrojeno je ljudi otišlo u arhivu Palminog lišća (preko posrednika) da vide što piše na njihovom listu i svi su do jednog bili zapanjeni kako je na njihovom listu zapisano ama baš sve istinito što im se dogodilo u životu (uz ono što im se ima dogoditi). Nisam čula ni za jedan primjer nekoga tko je tvrdio suprotno pa je lako za zaključiti da stvarno ima nešto u tome. Naravno da su takve stvari diskutabilne i neću ulaziti u diskusije o vjerodostojnosti Palminog lišća, no sama činjenica da se nebrojeno njih fakat pokazalo istinitim, kao i to da, pored toga, postoji dovoljno iskrenih vidovnjaka (iako je šarlatana puno, puno više) koji nam fakat mogu reći našu prošlost i budućnost, govori o tome da je vrlo moguće da je istina ono što mnogi gurui i sama Biblija navode - da je svima nama još prije rođenja predodređena naša sudbina.

Prema tome, Trumpu je još prije njegova rođenja predodređeno da će postati Američki predsjednik ove godine. Tko vjeruje, vjeruje, tko ne, ne, nema veze. To sam samo dodala za one koji vjeruju u sudbinu da ih podsjetim na činjenicu da smo svi vođeni Višom silom i samo nas naš Ego zavarava da itko od nas određuje svoju sudbinu. Trump je baš kao i svi mi, samo pijun u "rukama" Više sile. Sve je samo igra i ništa nije toliko važno ni loše kako se to nama zna činiti.

Dinamika između pozitivaca i negativaca je nužna za evoluciju, baš kao što je nužna izmjena dana i noći, sunca i kiše, i svih ostalih polariteta. Sve je to prema božanskom planu, tako da ne trebamo brinuti, žalostiti se, niti se čuditi kad neki naoko negativac dođe na vlast. Izmjena pozitivnog i negativnog je prema zakonu polariteta nužna pojava za evoluciju. Kao što bilje treba gnojivo za rast, tako i mi ljudi jedino se razvijamo uslijed "gnojiva", odnosno nama naizgled negativnih situacija. Što prije naučimo svoje lekcije, to ćemo prije izaći iz "gnoja" i uzdići se na novu, bolju razinu postojanja. Zato i pišem ovaj prilog da to zajedno učinimo. Isto treba učiniti za sve drugo što nam se dogodi u životu a na što gledamo kao negativno ili nepovoljno.

Suludo je vjerovati da jedan čovjek (zvao se on Trump ili ne) ima moć odrediti ičiju sudbinu ili uspjeh i sreću u životu. Tako da svi oni koji misle da Trumpovom pobjedom nešto gube ili dobivaju, grdno se varaju. Istina, površno gledajući uvijek postoje pobjednici i gubitnici, no oni koji se izdignu iznad dualiteta i uoče jedinstvo i jednotu ponad svih pojava, njima je besmisleno zamarati se sitničavim osuđivanjima i dijeljenjima svega na dobro ili loše, pozitivno ili negativno, a pogotovo im je besmisleno biti žalostan ili radostan zbog toga što je Trump pobijedio.


"Najbolji način da pokažem Bogu svoju zahvalnost je da prihvatim sve, čak i probleme, s radošću."
- Majka Tereza
 

Svi oni koji preuzmu odgovornost za svoj život,  za svoju sreću i uspjeh, njima ne pada na pamet tu odgovornost prebacivati na druge, uključujući i na predsjednika/cu države. Svi oni koji su pronašli izvor sreće i radosti u sebi, njima nitko ne može ukrasti sreću i radost, a ponajmanje netko kao Trump.

Prema tome, kad kultiviraš bezuvjetnu radost, koja je u stvari tvoja priroda, tvoja srž, onda tvoja radost ne ovisi o ikakvim vanjskim uvjetima. Tako da tko god bio na vlasti, možeš bez problema održati svoju radost jer je to u tvojoj prirodi. Nitko ti ne može oteti ono što jesi. Ako si dobra osoba, čak i u društvu zlih ljudi, ostaješ dobar/ra. Lav ostaje lav, makar se i s guskama družio, i makar ga u kavez strpali. Tako i ti ostaješ dobro i radosno biće, bez obzira na okolnosti, pod uvjetom da si prigrlio/la svoju božansku prirodu. Ne smijemo zaboraviti da smo djeca Božja i da nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, što znači da tu svoju božanski dušu trebamo slijediti i ne dopustiti ikomu ili ičemu da nas zavede ili podredi.

Što smo naučili iz Trumpove pobjede?


  •  Američka glumica i spisateljica Shirley MacLaine jednom je prilikom upitala tibetanskog Dalaj Lamu tko je njegov najvažniji učitelj u životu. On je odgovorio Mao Tse-Tung. Dakle, tiranin koji je odgovoran za ubojstva i progonstvo njega i tisuće drugih Tibetanaca.
     
    da stručnjaci često nemaju pojma. Svaka čast izuzecima, kao što je u ovom slučaju prof. Lichtman. Zar nije tako da su svi stručnjaci, od političkih komentatora do medijskih stručnjaka, svi predviđali da će Trump izgubiti? Svi su ostali paf kad je pobijedio. Čak su i sami Republikanci (stručnjaci) većinom sumnjali u to da će Trump pobijediti, iako bi bilo sasvim normalno da vjeruju u svog kandidata. To da stručnjaci nisu sveznalice nije nikom novina no svejedno se većina ljudi previše pouzdaje u stručnjake pa je ovo prilika da promislimo o tome hoćemo li u životu više vjerovati stručnjacima ili, recimo, svojoj intuiciji, ako se ne slažu;
  • da nije za vjerovati anketama - sve su vodeće ankete pokazivale da će Clintonica pobijediti. I to, inače, ne vrijedi samo za izborne ankete. Često se ljudi krivo povode raznim anketama i daju se zavesti na krivi put i ne slijediti ono što im savjest ili intuicija nalažu;
  • da podrška poznatih ličnosti (celebrities) nema utjecaja prilikom glasovanja za predsjednika - Clintonicu su javno podržale bezbrojne slavne ličnosti kao što su Beyonce, JayZ, Lady Gaga, Katy Perry, Barbara Streisand, i da ne nabrajam, dok je Trumpa jako malo njih podržalo, pogotovo javno, no očito nisu imali moć utjecati na svoje fanove;
    Pitanje je onda isplati li se uopće ulogati u plaćanje celebritijima visoke cifre i za promociju drugih marketinških kampanja. Ovo bi trebali promisliti oni koji ulažu u marketinške kampanje.
  • da su društvene mreže zakon - prema mnogima komentatorima, ako je za vjerovati stručnjacima, i Obama i Trump mogu zahvaliti društvenim mrežama, prije svega Facebooku, za svoju pobjedu Prema tome, obavezno koristi društvene mreže ako provodiš bilo kakvu kampanju, uključujući marketinšku, aktivističku i svaku drugu;
  • da novac ne određuje predsjednika - Clintonica je uložila duplo više u svoju kampanju a svejedno izgubila. Znači, možeš spiskati koliko god hoćeš love na marketinšku kampanju, ali to ti uopće ne osigurava dobitak.
  • da rezultati izbora ne ovise o kandidatima nego učinkovitosti odnosno popularnosti stranke i predsjednika na vlasti.

Lekcije za one koji nisu uvjereni da rezultati izbora ne ovise o kandidatima (već o učinkovitosti odnosno popularnosti stranke i predsjednika na vlasti):

  • da vjera u sebe itekako nosi vodu. Naravno, oboje kandidata su vjerovali u svoju pobjedu, al' budimo iskreni - tko je više vjerovao? U zadnjim tjednima se u redovima Demokrata širila panika da bi Trump stvarno mogao pobijediti, što se odrazilo i na Clintonicu, od koje se moglo vidjeti da gubi vjeru;
  • da je autentičnost vrjednija od pretvaranja ili političke korektnosti, čak i onda kada biti autentičan znači biti ksenofob, šovinist, rasist i bilo što drugo;
  • da je karizma presudna - Trump je puno karizmatičniji od Clintonice, što priznaju i njegovi rivali, a ljudi su skloniji karizmaticima pa čak i ako su kriminalci;
  • da za uspjeh nisu presudni znanje, vještine, iskustvo i veze nego određene vrline. Kakav god bio, i Trump ima određene, važne vrline. Svi će se složiti da u političkom kontekstu Clintonica ima više znanja, vještina i iskustva te da je imala puno više veza, odnosno veću podršku od Trumpa među političarima i poznatim ličnostima, no ništa od toga joj nije pomoglo da pobijedi na izborima. Bile su presudne vrline. I to ne bilo koje vrline;
  • da su za uspjeh na predsjedničkim izborima ključne vrline koje je Trump više kultivirao a ne vrline koje je Clintonica više kultivirala, te da čak i njihove mane nisu ometale u tome. Koje su to vrline ključne za uspjeh na predsjedničkim izborima, koje je Trump kultivirao više od Clintonice? Vjera u sebe (uložio je preko 100 milijuna dolara svog, vlastitog novca), samopouzdanje, hrabrost, autentičnost, fascinantnost, strast...
    (otprije znamo da su nužne još i mnoge druge vrline koje su oboje kultivirali)
  • da vrline za koje se mislilo da su nužne, i nisu tako presudne: pristojnost, čast, dostojanstvo, korektnost, umjerenost, pažljivost, poštovanje, smirenost, prilagodljivost, fleksibilnost, snalažljivost...
    (za mnoge vrline smo se već prije uvjerili da nisu presudne za uspjeh na izborima: integritet, iskrenost, poštenje, pravednost, pouzdanost, dobročinstvo, ljubaznost, dosljednost, poniznost, optimističnost...)
  • da većina ljudi odlučuje srcem a ne glavom - stoga, što god nudiš ili prodaješ, čini to tako da apeliraš na tuđe osjećaje a ne rezoniranje;
  • da se za pobjedu među masama treba masama pristupiti prema stupnju svijesti na kojem one jesu. Znači, ako većina ljudi primarno strahuje za svoju budućnost, onda ih se najbolje može dobiti time da se apelira na njihov strah, što je učinio Trump a Clintonica nije (osim da se trebaju bojati Trumpa, što se ne računa). Prevedeno na jezik poduzetnika: ako prodaješ nešto masama (radničkoj klasi), imat ćeš uspjeha ako igraš na kartu straha, promjene i svega onog što masama najviše imponira - u marketinškim kampanjama sretni ih tamo gdje jesu, na nivou svijesti na kojem jesu a on je kod većine ljudi vrlo nisko, a svakako ispod 200 prema skali svijesti. Dakle, propagiranje viših vrijednosti ne dopire do onih koji su na nižem stupnju svijesti pa, ako su ti oni ciljna skupina, nema smisla da im prodaješ bilo što pod krinkom ljubavi, mira, jedinstva ili bilo čega što je u njihovoj svijesti predaleko, tj. preidilično. Stoga, apeliraj na njihove vrijednosti, ono što im je najbliže. Ako ih je strah, pokaži se hrabrim vođom, koji se suprotstavlja svima i nikog se ne boji. Ako žele promjenu, ponudi im promjenu - ovo je posebno presudilo i kod Trumpove i Obamine prve pobijede.

Što vi mislite da bismo mogli naučiti od Trampove pobijede i koje su se po vama vrline ispostavile kao ključne za uspjeh na predsjedničkim izborima?

Proslijedi ovaj prilog svima koje znaš, pogotovo onima koji se žale na Trumpovu pobjedu i koji žive u Americi.

Ako ti se sviđa ova kolumna, molimo potvrdi to klikom: 
Ako ti se sviđa ovaj prilog kolumne, potvrdi to klikom: 

(od studenog 2016 smo promijenili domenu naše web stranice s .hr na .eu pa je Facebookov brojač krenuo od nule i zanmario sve one tisuće lajkova i djeljenja koje smo sakupili prethodnih 7 godina, zato nas lajkate i podijelite ponovno iako već jeste)

 

 

Kraj udruge, početak pokreta

  listopad, 2016


"Ono što gusjenica zove krajem svijeta, Majstor zove leptirom."
- Richard Bach
 
Nakon 7 godina postojanja, zatvorili smo udrugu Životna škola!
U tišini, bez pogovora.
No, to ništa ne mijenja na stvari. Sve ostaje isto kao prije.

Ovu odluku o prestanku djelovanja u formi udruge donijeli smo jer smo zaključili da format udruge nije prikladan za našu misiju. Zašto da se ograničavamo na udrugu, kad možemo izrasti u pokret ili tako nešto... Došlo je vrijeme da se reformatiramo u skladu s našom misijom i našim korisnicima.

Pokazalo se da ljudi nisu nešto zagrijani za udruživanje, pogotovo ako to košta, tako da nema smisla furati koncept udruge i očekivati da članarinama pokrijemo troškove. O nepostojećim bespovratnim srestvima i donacijama da i ne govorim. Takva su vremena. Nema se za financiranje dobrotvornih projekata. Ništa zato.

Nema razloga za žaljenjem jer zatvaranje starog znači otvaranje novomu. Svaki kraj je zapravo novi početak. Mi ćemo i dalje rasti u novom formatu. Počeli smo kao udruga roditelja školske djece, nudeći roditeljima podršku za odgoj i obrazovanje programima koje formalno obrazovanje ne pokriva, a kako su s vremenom naši korisnici i članovi bili više ne-roditelji, tako se naša misija fokusirala na promicanje vrlina, pa smo se pretvorili u virtualni edukacijski centar s naglaskom na vrline. A budući da nas mnogi sa žarom preporučuju drugima i podržavaju našu misiju, polako prerastamo u pokret, koji će, nadamo se, dovesti do toga da zajedničkim snagama, na krilima svojih vrlina, povisimo svijest u našoj zajednici i time doprinesemo ostvarenju blagostanja, duhovnog i materijalnog.

Za one koji dobro shvaćaju koncept velikodušnosti, zakona kauzalnosti i recipročnosti pa žele "posijati" dobro "sjemenje" kako bi "ubirali plodove" preko nas, i dalje su dobrodošli kao volonteri, donatori, sponzori i članovi naše zajednice.

 

 

Ako vidite Isusa, ubijte ga

Srodna tema: Jednota ponad dualiteta, Komu uputiti molitvu listopad, 2016

Samo malo! Prije nego što skočiš pred rudo i osudiš izjavu u naslovu kao svetogrđe, pročitaj ovaj prilog do kraja i garantiram da ćeš promijeniti svoje mišljenje jer ćeš uvidjeti da ne samo da to ne mislim doslovno nego i da to ima čak i suprotan učinak od onog što površni i kritički nastrojeni ljudi na prvi pogled misle. Tko ostane pri kritičkom stavu ove izjave u naslovu, ukazuje na svoju površnost i niski stupanj svijesti, jer samo oni koji ne pročitaju ovaj prilog do kraja i koji održavaju svijest u modalitetima ispod 200 po skali svijesti, takvi ne mogu shvatiti ovaj prilog.

Nije da se branim, pravdam ili opravdavam, daleko od toga, nego radi boljeg shvaćanja i podrške ljudima željnih novih spoznaja, malo ću pojasniti neke stvari u samom uvodu.

Shodno naslovu moje kolumne "Druga strana medalje", doliči mi da ukažem na drugu stranu ili drugačiji pogled na istu stvar kako bismo proširili svoje horizonte i tako produbili svoje shvaćanje važnih životnih tema. Naravno, ne moramo se svi slagati, ali ako želiš da ja poštujem tvoj svjetonazor, poštuj i ti moj, pogotovo jer se radi o humanističkom svjetonazoru, dakle onom koji promiče humanizam, a nipošto ubijanje i slično. A do poštovanja se ne dolazi ako je čovjek na stupnju svijesti ispod 200 kako to prikazuje skala svijesti.

Prema tome, prije nego što kreneš s čitanjem ovog priloga, ali i inače svega drugog, za svoje dobro poželjno je da se dovedeš na viši stupanj svijesti, što više iznad 200 po skali svijesti jer ako ostaneš na nižem stupnju svijesti (ispod 200) kao što je kritiziranje, optuživanje, ozlojeđenost, ljutnja, bijes, prijetnja, vrijeđanje, okrivljavanje, optuživanje, drskost i slično, ne samo da ćeš čitanjem ovog priloga izgubiti vrijeme i svoj duševni mir nego ćeš i sebi uskratiti mogućnost ostvarenja blagostanja, koje je nemoguće ako održavaš stupanj svijesti ispod 200, kako to znanstvenici i stručnjaci tvrde.

Prije nego što kažem otkud i zašto sam objavila izjavu "Ako vidite Isusa, ubijte ga", da raščistim da sam katolkinja, vjerujem u Boga i Isusa i o njima mislim sve najbolje. No svejedno stojim iza ove izjave, pa da objasnim zašto.

U principu se ovakve kontroverzne izjave ne daju u javnost, već se povjeravaju samo onima za koje se zna da to neće krivo shvatiti - onima koji su na višem stupnju svijesti kao i onima koji su izrazili želju da se žele upoznati i prakticirati kršćanski misticizam te produbiti svoje znanje o izvornom Isusovu učenju (izgubljenom u prijevodu i krivim interpretacijama).

No, riskirajući, ja sam to ipak sad objavila jer sam intuitivno shvatila da su vremena plodna da takvo što mogu ovdje (a ne bilo gdje drugdje) izjaviti, a da me zbog toga neće proganjati neka Inkvizicija i njoj srodni izdanci ili ekstremisti te da moji čitatelji nisu bilo tko te da će pročitati ovaj prilog do kraja kako bi saznali o čemu se stvarno radi. A svrha je da pružim inspirativan uvid i poticaj onim kršćanima koji osjećaju frustraciju i nezadovoljstvo zbog dijelova kršćanskog nauka do te mjere da ne idu u crkvu i ne prakticiraju svoju vjeru.

Ja se osobno ne upuštam u kalibriranje ičije svijesti, no ako je vjerovati dr. Hawkinsu koji je svojevremeno kalibrirao svijest svih zemalja u svijetu, svijest ljudi naše regije kalibrira na 185, što je ispod kritičnih 200 i ispod prosjeka svijesti cjelokupnog čovječanstva koji je na 208, ako se u međuvremenu nije malo povisio (trend je povišenje). Iz toga se da zaključiti da je prosjek svijesti ljudi naše regije na vrlo niskom nivou, nivou na kojem izjave kao što su "Ako vidite Isusa, ubijte ga" ne padaju na plodno tlo, no pretpostavljam da je prosjek svijesti ljudi koji dolaze na moj portal i koji se zanimaju za teme ovog portala puno viši nego prosječan pa se usudim izjavljivati neke stvari u nadi da ih se neće krivo ili obrnuto shvati.

Za to da jedna zemlja ostvari procvat, nužno je da njezini stanovnici imaju stupanj svijesti iznad 200, što u našoj regiji nije slučaj. Iako se razlika između 185 i 200 doima malom, treba naglasiti da se radi o logaritamskim vrijednostima, što znači da razlika od +5 predstavlja 100.000 (odnosno 105) puta veću razliku, a +15 onda znači kvadrilijunsko napredovanje. To znači da svako podizanje svog prosjeka svijesti rezultira ogromnim poboljšanjima u kvaliteti života. To ujedno znači da ako želimo ostvariti blagostanje, nećemo ga ostvariti ako i dalje isto razmišljamo i činimo, nego trebamo napraviti poveći pomak u svojoj svijesti. Do toga ne dolazi time da čitamo bajke i ono što nam se sviđa, nego da se otvorimo avantgardnim idejama kao što je ova o ubijanju Isusa.

To što je kod nas svijest niža od prosjeka nikoga ne zapanjuje, čak neki reagiraju da ih čudi da je tako visoka, sudeći po onome čemu svjedoče u svojoj sredini. Istina, svijest većine kod nas i jest niža od 185, ali nekolicina onih koji su iznad 500, imaju moć da drastično povise prosjek cjelokupnog stanovništva, zato takve ljude treba podržavati umjesto kamenovati ih zato što imaju drugačije stavove. U tom smislu, da bi se povisila svijest ljudi u našoj regiji i prenosim znanja koja su objelodanili prosvijetljeni ljudi, tako da to ljudi na nižem stupnju svijesti mogu razumjeti. Vidjet ćemo koliko ću u tome uspjeti :)

A sad, otkud ova kontroverzna izjava "Ako vidite Isusa, ubijte ga". Kontroverzna je samo neupućenima pa ćeš na kraju i sam(a) vjerojatno shvatiti koliko ima smisla, pogotovo ako se uspiješ dovesti na stupanj svijesti iznad 500 po skali svijesti. Kao što sam već napisala u svom modulu na temu Zakona polariteta, točnije u dijelu koji govori o monizmu, u zen budizmu kažu: Ako vidite Buddhu, ubijte ga. Više o tome pročitaj na tom linku, ako želiš, jer ovdje neću ponavljati već samo dodati.

Kada zen budisti kažu da trebamo ubiti Buddhu ako ga vidimo, onda to mora imati nekog smisla, inače bi bilo besmisleno slijediti nekog koga treba ubiti, zar ne? Stoga, samo ograničeni mogu pomisliti da se time potiče ljude na ubijanje Buddhe. Jednako tako, ako neki kršćani isto to kažu, ali za Isusa, onda to također znači više od onog što nečiji ograničen um može pretpostaviti. (Svima su nam umovi ograničeni, nekom više nekom manje, što je dobro jer bismo inače bili preopterećeni svime.)

Pa da objasnim zašto treba ubiti Isusa ako ga vidiš.

Time mislim, između ostalog, da ako imaš predodžbu da je Isus ili išta drugo izvan tebe, trebaš je se riješiti. Dakle, ako percipiraš nekoga i nešto da je izvan tebe, odnosno odvojeno od tebe, trebao/la bi "ubiti", tj. odbaciti tu iluziju jer sve je projekcija uma. Ono što doživljavaš da je izvan tebe, odraz je onoga što je u tebi. Drugim riječima, svaki osjećaj odvojenosti i dualnosti je iluzija, kao što je iluzija da su valovi oceana jedinke.

Zato i ne bi trebao/la vidjeti Isusa, već bi trebao/la biti Isus, odnosno biti jedno s Isusom, ili kako neki to kažu: živjeti u Isusu Kristu. Dakle, ako misliš da vidiš Isusa, onda bi trebao/la "ubiti" tu iluziju kojom vidiš Isusa izvan sebe. Također ne trebaš postati kao Isus Krist jer ti (od)uvijek jesi Krist (dijete Božje), samo što to još nisi sasvim realizirao/la. Trebaš se duhovno probuditi i spoznati Kristovu prirodu u sebi (i svima) - sve vrline koje trebaš samo aktivirati i potom jednostavno kultivirati, a s vrlinama prirodno nastaju vještine (iscjeljenje itd.). Kada spoznaš to jedinstvo svih bića, iskusit ćeš prosvjetljenje i spasenje.

Ovu nekonvencionalnu izjavu treba tumačiti u kontekstu nedualnog razmišljanja, odnosno izdizanja iznad dualiteta, što je podrobno objašnjeno unutar modula o zakonu polariteta. Smisao joj je svojom šok vrijednošću aktivirati centar u umu koji potiče na širenje horizonata i razmišljanje izvan okvira. Trebala bi otvoriti tvoj um novom načinu razmišljanja (jer te onaj stari nije doveo do blagostanja), razbijajući sve predodžbe o pacifističkom ili puritanskom Mesiji.

"Zatim reče učenicima: Doći će dani kad ćete zaželjeti vidjeti i jedan dan Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti. Govorit će vam: 'Eno ga ondje, evo ovdje!' Ne odlazite i ne pomamite se!"
– Biblija, Lk 17:22,23
 

Također je namijenjena onima koji misle da su im nužne vanjske manifestacije kako bi dokazali ili provjerili valjanosti svoje duhovne prakse. Recimo, neki ljudi se vole hvaliti da su nešto postigli zahvaljujući svojoj duhovnoj praksi, dok mnogi drugi prestanu s duhovnom praksom kao što je molitva nakon što im više puta molitve ne budu uslišane. Također, mnogi si umišljaju da bi bili bolji ili posebniji od drugih kad bi mogli vidjeti Isusa.

Ta je izjava u skladu s monističkim gledištem, koje zagovara jedinstvo ili jednotu ponad svih dualističkih ili pluralističkih pojava ili prikaza. Monizam je je veliki trend u svijetu jer ga zauzimaju pojedine denominacije svih religija, razni filozofski pravci, moćne organizacije i sve više ljudi. Po njemu ne postoji dualnost kao što je unutra ili vani – sve je to projekcija uma, stoga sve što doživljavamo da vidimo izvan nas, trebamo eliminirati, pa tako i eventualni prikaz Isusa. Ovo se dakako čini apsurdnim duhovno neprobuđenim ljudima. Razumljivo, puki sljedbenici i lideri vide stvari različito, zato i jesu jedni naprijed a drugi otraga, da se tako izrazim.

Meister Eckhart, vodeći kršćanski mistik i akademski teolog Katoličke crkve, propovijedao je da je sve što je Bog stvorio u potpunosti sjedinjeno i da su sva bića, uključujući i ljude, identična Bogu. Također je govorio i to da kako bi spoznao/la Boga, moraš biti ne kao Njegov sin, već moraš biti sin – drugim riječima, moraš izgubiti osjećaj odvojenosti i postati jedno sa svime i sa svima.

Monistički sentiment se nalazi u raznim odlomcima Biblije, poput onog u Kološanima 1:16-17, gdje sveti Pavao govori o Isusu Kristu: „Ta u njemu je sve stvoreno … i sve postoji u njemu“. Ako je za vjerovati svetom Pavlu, mi postojimo u Isusu pa ga, prema tome, ne možemo vidjeti ispred ili izvan sebe, a ako ga vidimo to znači da haluciniramo ili da se netko pretvara da je Isus, stoga tu obmanu trebamo eliminirati.

Osim toga, jesi li svjestan/na toga da Isus nije bio ubijen, ne bi naši grijesi bili otkupljeni? Stoga, ubijanje Isusa i nije tako loše kako se svima čini. Dugo i sama nisam mogla razumjeti koncept da je Isus umro zato da otkupi naše grijehe jer mi to nije imalo smisla. Imala sam mnoga pitanja o tome: kako i zašto je Bog dopustio da ubiju njegova sina? Ako nije mogao njega spasiti, kako bi onda mogao mene spasiti od nedaća? Kako se može umiranjem otkupiti nečije grijehe? I ne bi li bilo bolje da je ostao dugo na životu i dalje poučavao, iscjeljivao i sam napisao Novi zavjet i time nas inspirirao da ne radimo grijehe? No onda sam saznala zašto njegova smrt ima smisla u kontekstu otkupljenja pa sad i na njegovo ubijanje ne gledam kao na zlo.

Samo Isusovo poučavanje kao ni kažnjavanje za grijehe nije onda ni do dan danas dovelo do toga do ljudi prestanu raditi grijehe. Očito ljudi ne mogu prestati griješiti. Bila je potrebna drastičnija mjera i novi pristup. Bogu je bilo jasno da kažnjavanje nije način, nego da je opraštanje pravi put. No, Bog, kao ni svaki otac, u svojoj pravednosti ne može prijeći preko grijeha samo tako, nego je bilo potrebno napraviti žrtvu. Sve se plaća, netko je morao platiti za ljudske grijehe. Da Isus nije bio ubijen i umro na križu za naše grijehe, ne bi kršćanstvo bilo ono što jest i možda bi Isus bio u povijesti zabilježen kao samo još jedan od velikih učitelja koji uče više riječima nego djelom.

Isus nam je svojom žrtvom na djelu iskazao bezuvjetnu ljubav - mi smo ga ubili, no on nas i dalje voli. Činiš li i ti isto prema onima koji ti naude. Ako ne činiš, onda nisi dostojan/na nazivati se kršćaninom, ako to jesi. Eto ti nešto za razmišljanje.
Svojim žrtvovanjem, svojom krvlju, Isus sada služi svima kao token koji možemo koristiti na Božjem sudu za oprost grijeha, i možemo se Isusovom krvlju pročistiti od grijeha kad god to zazovemo. Vidi kako u modulu o molitvi, u segmentu "Komu uputiti molitvu".

Osim toga, jesi li se ikad zapitao/la kako to da je na kraju ispalo da je centar kršćanstva (ili barem najvećeg dijela kršćanstva) upravo izgrađen u centru onih koji su ga ubili? Rimljani su ubili Isusa i Vatikan se nalazi baš u Rimu! Iako se spori to da su ga Židovi ubili, činjenica je ipak ta da su Rimljani donijeli presudu, izvršili je i pogubili ga svojom rukom. Hm, zašto potomci ubojica Isusa imaju tu čast i blagodat? To više sliči nagradi nego kazni, ako se mene pita. Po toj bismo logici mogli reći: hajmo i mi ubiti Isusa ako se ponovno pojavi pa će našim potomcima Bog dati nešto kao Vatikan i sve bogatstvo koje s njime dolazi.

Da nije sve onako kako se čini, znaju i vrapci na grani. Bog je odredio sudbinu Isusu, a ne ljudi, kao što je odredio i sudbinu svima nama. Inače ne bi bio Bog. Nitko nije kriv za Isusovu smrt, niti je Isusova smrt išta loše. Pa uskrsnuo je i sjedi s desna Bogu. Što je loše u tome? I da ga ponovno ubijemo, i opet bi uskrsnuo i sjedio s desna Bogu i uživao. Nije li mu ljepše na Nebu, nego što mu je bilo na Zemlji? Nadam se da te ovakva pitanja potiču na promišljanje koje će te dovesti do toga da u stvari nema zla u svijetu, da je to samo viđenje onih koji nose zlo u svom srcu pa ga projiciraju na van i žanju što su posijali. Što god žnjeli, dobro je.

U praktičnom smislu, "ubijanje" dualističkog viđenja stvarnosti i prihvaćanje monističkog pomaže kad god se suočiš s nečim što te uzrujava ili što pogoduje tvojem egu (vidjeti Isusa). Potonje je posebno škakljivo jer ego je varljiva spodoba i u dualnim odnosima on je negativni aspekt našeg bića pa sve što mu pogoduje ili podilazi, treba "ubiti". Ako je odgovor na pitanje "bi li godilo tvom egu da vidi Isusa" potvrdan, onda bi trebao/la ubiti Isusa kad ga vidiš kako se tvoj ego ne bi napuhao.

Iz perspektive onoga koji je duhovno probuđen i vidi stvari iz šire perspektive i u apsolutnim razmjerima, trebamo gledati na sve u svojoj cjelovitosti, što znači prestati s jednostranim ili uskogrudnim viđenjem i umjesto toga zauzeti nepristrano ili neutralno gledište, koje omogućuje uvid u jedinstvo svega što postoji, unutarnji mir, ili  radost, ili suosjećanje, ili nadu, ili bilo koji drugi visokofrekventni modalitet življenja.

Osim toga, kolika je vjerojatnost da ćeš zaista vidjeti Isusa? Jednako tolika je vjerojatnost da ćeš ga uopće imati mogućnost ubiti čak i ako slijepo slijediš ono što ti kažem, što ionako ne preporučujem jer svatko treba djelovati po svojoj savjesti, a ne po onome što čitaju na internetu. Usto, kao da se Isusa uopće može ubiti. Uskrsnuo je jednom pa može i drugi put. Tako da je teško da će dotičnu izjavu itko pametan shvatiti bukvalno. Time sam, nadam se, odagnala i posljednju nakanu onih koji imaju potrebu kritizirati ovaj prilog i tako si uskratiti blagostanje. No, za svaki slučaj, prije eventualnog kritiziranja, preporučujem pročitati ovaj modul: Kritiziranje je drogiranje »

Ako želiš nekomu preporučiti ovaj prilog kolumne, slobodno im pošalji link direktno na ovaj prilog:
http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna.html#d

Ako ti se sviđa ova kolumna, molimo potvrdi to klikom: 
Ako ti se sviđa ovaj prilog kolumne, potvrdi to klikom: 
 
Komentari na ovaj prilog kolumne
04/07/2016
Evka,38.g:
Da. Lepo napisano. MEDJUTIM pitanje je od kog nivoa na skali svesti neko moze ovo pojmiti,
a drugo nije li skala svesti nista drugo do VELICINA TJ SNAGA isusa u nama?
I zar ne bi ukoliko bi svi ovo prihvatili zemlja postala raj?
 

Odgovara autorica kolumne Talidari:
1. od 200 nadalje
2. da, i tako se to može interpretirati, lijepo rečeno
3. zemlja već i jest raj - ovisi o kutu gledanja
p.s. ovo nije mjesto za pitanja, nego za komentare :)

 

Ne slušaj roditelje

Srodna tema: put do blagostanja (dostupno prijavljenima) srpanj, 2016

U skladu s nazivom ove kolumne "Druga strana medalje", ukazujem na naličje uvriježenog stava apsolutne poslušnosti prema roditeljima. Roditeljima je najvažnija tvoja sigurnost, a ako igraš na sigurnu loptu u životu, nećeš nikad ostvariti blagostanje jer ono nije za ziheraše i kukavice.

Blagostanje je naše prirodno stanje, no većina ljudi nije u doticaju sa svojom prirodom i prirodom općenito, stoga govorimo o putu do blagostanja. Taj put nije utaban, niti je on pravac od točke A do točke B, već je to puni krug - odlazak i povratak. Da bi čovjek upoznao svoju prirodu najčešće je nužno duhovno putovanje u nepoznato, koje za neke kao ja znači i stvarno putovanje, dakle odlazak u druge, nepoznate zemlje i kulture.

Budi junak u svom životu, a ne sporedni lik!

Slavni mitolog Joseph Cambell došao je do spoznaje koju je podijelio s cijelim svijetom, nazvavši to "Putovanje heroja", da svatko onaj koji želi postići nešto značajno kao i potpunu slobodu i blagostanje, što mogu samo junaci, treba proći kroz određene "etape" na svom putu, od kojih su glavne Odlazak, Inicijacija i Povratak, a u okviru svake od njih su druge etape kao što su: Zov ili poziv, Suočavanje s izazovima, Otkrivanje, Iskušenje, Transformacija, Pokajanje, i na kraju Blaženstvo. Video »

Po ovom obrascu su napravljeni svi mega-uspješni filmovi, kao što su Ratovi zvijezda, Harry Potter, Gospodar prstenova, Igre gladi, Alisa u zemlji čudesa, Indiana Jones, i da ne nabrajam. Svi junaci koji su postigli nešto fascinantno i druge fascinirali, prošli su sve etape na putu do blagostanja. Mnogi krenu pa stanu jer nisu voljni kultivirati vrline potrebne da prođu puni krug. Put heroja je križni put, a većina ljudi nije voljna nositi svoj križ niti upregnuti svoje vrline koje su nužne da ustraju do kraja ovog putovanja nad putovanjima.

"Špilja u koju se bojiš ući sadrži blago koje tražiš.
(The cave you fear to enter holds the treasure you seek.)" –Joseph Campbell
 

Oni koji slušaju roditelje i drže se sigurnog, neće moći proći prag pojedinih etapa: neće se odazvati na zov, neće prekinuti pupčanu vrpcu, odnosno odvojiti se od ustaljenih normi, niti će se odazvati izazovima jer to sve podrazumijeva napuštanje sigurnosne mreže i opiranje postojećem i uvriježenom. Oni kojima je sigurnost najvažnija izbjegavaju izazove, boje ih se. Takvi neće biti skloni odvažiti se u nepoznate sfere jer su one nesigurne. Neće sami otkriti ništa značajno novo o sebi i svijetu što je uvjet za transformaciju u blagostanje. Ono čega se najviše bojimo, ustvari sadrži najveće blago pa ako se odvažimo unatoč strahu i nesigurnosti proći kroz to, bit ćemo nagrađeni ogromnim blagom.

Ako tvoji roditelji ne uživaju u blagostanju ili su čak luzeri, suludo je očekivati da ako njihova mudrost nije pomogla njima, da će tebi pomoći. Roditelji nisu naši gospodari, no poučeni iskustvom i na krilima roditeljske ljubavi mogu nam svakako donekle pomoći u životu. No, roditelji nisu sveci niti su sveznalice iako se često tako postavljaju kad svojoj djeci nameću svoje ponašanje, vrijednosti i ideje.

No, nisu svi roditelji isti. Ima i onih koji svoju djecu potiču da ostave sigurnosnu mrežu i budu odvažni u životu te da beskompromisno slijede svoje snove (a ne roditeljske želje). Oni kojima je sigurnost djece najvažnija čine svojoj djeci medvjeđu uslugu jer ih svojim sigurnosnim savjetima obeshrabruju da kroče izazovnim putom ka blagostanju.

Jedan od primjera kojim je za ostvarenje blagostanja nužno "prekoračiti pragove", odnosno proći određene izazovne etape, jest poduzetništvo. Uspješni su poduzetnici pravi heroji pa su zato često i neshvaćeni od malograđana, koji očekuju od njih da budu kao oni. Većina onih koji krenu u poduzetničke vode ne uspiju upravo zato što kad se nađu na pragu nove etape, nisu voljni kultivirati određene vrline pa posustanu i podbace. Da se to ne bi dogodilo, nužno je osvijestiti postojanje i nužnost svih etapa i onda se herojski postaviti.

Što to znači? Kada dobiješ poziv da se upustiš u neku smislenu avanturu (ako nisi reagirao/la na prijašne pozive onda ćeš dobiti prisilni poziv kao npr. Katniss Everdeen u "Igrama gladi"), odazovi se tomu time da prevladaš prvotni poriv da to odbiješ. Mnogi ljudi već padnu u toj prvoj etapi jer podlegnu nekoj od napasti kao što su strah, sumnjičavost, nepovjerenje, predrasude i druge. Nije stvar u tome da smakneš tu napast, nego da joj se suprotstaviš nekom vrlinom koja je veća ili jača od nje. Ne mora to biti njezina suprotnost jer to je ekstremno. Recimo, ako te spopadne strah, ne moraš mu se suočiti direktno vrlinom hrabrosti, nego možeš aktivirati bilo koju drugu vrlinu. Recimo, ljubav prema nekomu ili nečemu (recimo, Katniss prema sestri). Ili odlučnost, ili vjera, ili optimizam. Ovisno o kontekstu, odabireš ono "oruđe" koje misliš da je jače od te napasti.

Svatko ima neku vrlinu koja mu je jača strana pa možeš tu svoju najjaču vrlinu iskoristiti u svakoj prilici. Meni je recimo vrlina optimizma pomogla da zaradim svoj prvi milijun. Mnogi bi rekli da to nije neka moćna ili realistična vrlina za postizanje blagostanja, no poznato je da mnogi nisu u pravu. Sve vrline su moćne.

No, baš kao što je to Cambell to spoznao i tvrdio, kao i što to slavne ekranizirane priče o junacima pokazuju, da bi se prošao taj prvi prag od zova do odaziva na zov, tj. da bi se osoba odvažila odvojiti od uobičajenog i poznatog pa čak i od svoje sredine, nužno je imati mentora, odnosno nekoga tko nam pomaže da pređemo taj prag, da se odvažimo učiniti ono za što se osjećamo pozvanima - obično je to životna misija. Rijetko tko može to učiniti sam, a mnogi imaju sreće da im je netko od roditelja upravo osoba koja ih upućuje na to da slijede svoje snove bez obzira na sve.

U našoj regiji ljudi nemaju običaj angažirati mentora ili životnog trenera pa zato su i rijetki pravi heroji. Ovo je nužno promijeniti. Suludo je očekivati da zaostalo školovanje, koje se pokazalo neučinkovitim, može dostajati za ostvarenje uspjeha i sreće u životu. Nužno je neformalno obrazovanje i cjeloživotno obrazovanje. Nije dovoljno čitati knjige i ići na seminare, kako si se vjerojatno već i uvjerio jer ne vidiš pomak u svom životu unatoč svim pročitanim knjigama i tečajevima. Imati životnog mentora je praksa svih izuzetno uspješnih ljudi. Pa ti vidi.

Spomenula sam poduzetništvo kao jedan od primjera gdje se očituje herojsko prolaženje etapa, odnosno "prekoračivanje pragova", a osvrnula bih se na jedan izričit model poduzetništva - mrežni marketing. Ovo je jedan od najjednostavnijih i najjeftinijih oblika poduzetništva, no svejedno velika većina ljudi pokleknu iako se odvažno odazovu na poziv za ovu avanturu. To je zato što se put do blagostanja baš kao i put heroja sastoji od više etapa koje treba s junačkim srcem i vrlinama proći.

Za ostvarenje blagostanja putem mrežnog marketinga, ne dostaje kultiviranje vrline odvažnosti, već je nužno kultivirati i druge vrline kao što su vjera (u sebe, u svoje mogućnosti, u vrijednost usluge itd.), povjerenje, ljubav (prema svom poslu i drugima), zahvalnostodgovornost, autentičnost, poduzetnostsamoinicijativnost, proaktivnost, snalažljivost, fleksibilnost, samodisciplina, marljivost, hrabrost, radost, entuzijazam, optimizam, ustrajnost, upornost, predanost, odlučnost, izdržljivost, nepokolebljivost, dosljednost, otpornost, strpljivost, integritet, poštenje, čast, mudrost, kreativnost, inovativnost, poniznost, radoznalost i otvorenost.

Ove su vrline nužne više-manje u apsolutno svim vrstama poduzetništva. Nemoguće je postići značajan uspjeh bez njih. Možeš imati sve znanje svijeta i biti najtalentiraniji/a na svijetu, no ako ne kultiviraš potrebne vrline, nećeš nikako uspjeti. Sasvim sigurno si se već u to uvjerio/la ako poznaješ ljude s visokim obrazovanjem ili talentom koji su neuspješni. Takvih je na svakom koraku, posebno u našoj regiji.

Iako su vrline urođene i ne trebamo ih posebno učiti, svejedno ih većina ljudi ne kultivira u mjeri kojom ih mogu kapitalizirati pa se zato preporučuje imati mentora umjesto i dalje slušati roditelje koji te sputavaju i potiču da ideš utabanim stazama i da ne riskiraš. Oni, čiji su roditelji napredni te ih ne sputavaju nego podržavaju u svim pa i riskantnim podvizima, pravi su sretnici. Takvi roditelji ne zahtjevaju da ih se sluša jer imaju povjerenja u inteligenciju svoje djece jer su ih svojim uzorom naučili da slušaju svoju savjest i kultiviraju vrline.

Roditelji koji su naučili svoju djecu da uvijek slušaju svoju savjest, nemaju potrebu zahtjevati od svoje djece da slušaju njih, pogotovo kad znaju da je savjest glas Više sile. To vrijedi ne samo za ono što je tema ovog priloga - za sigurnost i odabir poziva, već i za sve druge situacije u kojima roditelji obično očekuju poslušnost. Tako, umjesto da zahtjevaju poslušnost, recimo kad djetetu kaže da opere suđe, napredni roditelji očekuju da ono posluša svoju savjest a ne njih. Pogodite što djeca radije slušaju i što je efektivnije!

Ima onih koji će ovaj prilog kolumne čitati na nižem stupnju svijesti (ispod 200 na skali svijesti) pa će zbog toga ovaj tekst protumačiti ograničeno i negativno (jer su sami na negativnom stupnju svijesti) pa zbog takvih koji ne shvaćaju bit ovog priloga naglašavam da se ovdje ni u kojem slučaju ne potiče općenito neposluh prema roditeljima, a kamoli bilo kakvo negativno ponašanje već da se u prvom redu ovime potiče kultiviranje vrlina i slijeđenje svog srca i duše pa i onda kad se to protivi sugestijama okoline, uključujući i roditelje. To je put heroja, odnosno onih koji ne slušaju druge nego svoju savjest. Nitko nije postao heroj poslušnošću, niti je itko time postigao blagostanje. Poslušnost se u prvom redu treba kultivirati prema Višoj sili koja komunicira s nama preko savjesti, intuicije, šestog čula i drugih suptilnih kanala komunikacije. Kad se netko dere na tebe i kritizira te, znaj da to nije volja Više sile, nego nečijeg ega, jer se Viša sila ne služi primitivnim već suptilnim metodama. Takve u svakom slučaju ne bi trebalo slušati.

Ako želiš nekomu preporučiti ovaj prilog kolumne, slobodno im pošalji link direktno na ovaj prilog:
http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna.html#c

Ako ti se sviđa ova kolumna, molimo potvrdi to klikom: 
Ako ti se sviđa ovaj prilog kolumne, potvrdi to klikom: 

Komentari na ovaj prilog kolumne
04/07/2016
Evka,38.g:
Drago mi je što sam sasvim slučajno pronašla Vaš sajt,tj Vaš članak!Svidjaju mi se teme koje obradjujete i način na koji pišete.Oduševljena sam ovim prilogom.
02/07/2016
anonimno:
Katastrofalan, nemoralan tekst u kojem potičete mlade na prezir i neposluh prema roditeljima i suđenje života roditelja. Ukoliko sebe držite duhovnima, odmah povucite taj tekst s isprikom svima kojima ste ga poslali. Ne postoji civilizacija ni vrijednosni sustav koji bi na ovaj način gledao na roditelje, nigdje, ni u kojem dijelu svijeta ili u ikojem narodu ili religiji. Proučite ozbiljnu literaturu a antropologiji, sociologiji, etnologiji, pedagogiji i religijama prije nego kompilirate ovakve štetne tekstove. Potpuno ste podbacili duhovnom nekvalitetom i poticanjem na zabludu u ovom tekstu.
 

Odgovara autorica kolumne Talidari:
inače ne objavljujemo nekonstruktivne komentare (ovo je prvi svih ovih godina) no napravili smo sad iznimku jer nam je vaš komentar pomogao da ojačamo svoj stav i da to iskoristimo kao produžetak pisanja o ovoj temi. Vaš komentar nam pomaže ukazati na bit zašto ne treba slušati roditelje kao vi! Vaš komentar odaje osobu koja kultivira mane kao što su arogancija, nepoštivanje, kritiziranje, nezahvalnost i strah, a ne kultivira ni jednu vrlinu jer niste ništa vrlo napisali, što je bistrim ljudima pokazatelj da se takve osobe ne treba slušati, nego imati za njih suosjećanja i slati im ljubav i mir kako bi podigli svoj stupanj svijesti na konstruktivni modalitet. Pročitajte ovo do kraja, bez predrasuda i otvorenog srca, pa ćete dobiti blagoslove.

Nadam se da ćete moj odgovor pročitati sa stupnja svijesti ljubavi a ne ega jer ćete jedino tako moći shvatiti bit i nešto naučiti kako biste se uzdigli na viši nivo postojanja. Dakle, stavite ego po strani, inače nema vajde. Ovo pišem iz ljubavi jer mi je stalo da uvidite svoje negativnosti kako bi ih mogli preokrenuti u pozitivnosti i time ostvariti blagostanje i utjecati pozitivno na druge, umjesto da kultivirate kulturu kritiziranja koja je u našoj regiji uzela zamah pa zato i je ljudima tako kako je.

To što ste anonimno komentirali ovaj prilog, ukazuje na to da ne stojite iza toga što ste napisali i da se sramite staviti svoje ime jer ne želite da drugi znaju da ste baš vi ovako nešto napisali. Gotovo svi drugi koji su komentrirali naše tekstove stavili su svoje ime, dob i grad, a neki i profesiju ako su time željeli reći više o sebi vezano uz kontekst. Ne bih se čudila da ste jedna od onih roditelja koji se doma deru na svoju djecu i tuku ih, a vani se srame to činiti i još k tome se na van predstavljaju kao moralni i čuvatelji morala. Ja ne padam na takvo što!

Kako imate obraza da nam sugerirate da povučemo svoj tekst i još da se ikomu ispričavamo! Tko ste vi da bismo vas (po)slušali?!!! Niste naveli tko ste i što ste pa što vam daje autoritet da određujete autorima što će pisati a što ne! Autori nisu vama ništa dužni, pogotovo ako im niste ništa platili, nego inače samo od autora uzimate a ništa ne dajete!!! Autori pišu ne zato da udovoljavaju ičijem egu i zabludama, nego zato što se osjećaju pozvanima da o nečemu pišu. Kome se to ne sviđa ne treba čitati, a hvala Bogu ima puno više onih kojima se to sviđa.

Sam naslov ove kolumne (Druga strana medalje) daje do znanja da ovdje ne pišem ono što svi pišu nego obrnuto, i ne bojim se biti kontraverzna u nenaprednom društvu poremećenih vrijednosti, a tko se boji utjecaja mojih tekstova, ne treba ih čitati ni preporučivati, a još bolje je umjesto straha, arogancije, nepoštivanja i kritiziranja kultivirati vrline.

Previše si dozvoljavate! Ako nemate što konstruktivno napisati, bolje je da šutite. Ako ne možete dodati neku vrijednost (niste pružili nikakvu vrijednost), nemojte barem pokušavati je oduzimati. Apsurdno je uopće da vam tako nešto pada na pamet da zbog toga što se vama nešto u tekstu ne sviđa da bi autori trebali povlačiti svoje tekstove i ispričavati se! Gdje vam je pamet! Zar ne znate da ne postoji objektivna stvarnost, nego samo subjektivna percepcija stvarnosti! I to da ako želite promijeniti druge, tj. da drugi (npr. ja) nešto promijene, da ustvari trebate vi promijeniti sebe, tj. to promijeniti u sebi. Educirajte se malo. Što vrijedi za vas ne mora vrijediti za druge, i tko ste vi da određujete, odnosno namećete svoje vrijednosti!

Kad ste na stranici moje kolumne a ne na nekom forumu, onda je to kao da ste u mom domu, moja ste gošća i kao gost arogantno je i neučtivo od vas da me vrijeđate. Time ste više rekli o sebi nego o meni. Svaki domaćin odmah istjera goste koji su takvi! Vi biste sigurno isto tako izbacili osobu koja vam dođe u dom i počne vas vrijeđati i određivati vam što ćete govoriti u svom vlastitom domu, ili vam svoje smeće namjerno istrese na novi tepih, zar ne?! Dugujete mi ispriku.

I tko ste vi da nam sudite, i uopće ikomu sudite! Vjerojatno jedna od onih ograničenih roditelja zbog kojih sam ovaj prilog i napisala. No, nije na nama da sudimo.

Svojim ste komentarom ustvari rekli da ste vi nemoralna i neproduhovljena osoba, odnosno sve ono što meni predbacujete, jer i vrapci na grani sad već znaju za nove psihološke, fizikalne i duhovne uvide da nam kod drugih najviše smeta ono što skrivamo u sebi (ne želimo si priznati), odnosno da svoje mane projeciramo na druge - u drugima uočavamo najviše one mane koje i sami imamo a ne želimo si priznati. Ljepota je u očima promatrača, ružnoća također, pa ako smatrate nešto "ružnim" a drugi ne, ta ružnoća proizlazi iz vas. To što ste ovaj tekst protumačili da potičemo mlade da preziru i osuđuju roditelje je očito vaša projekcija jer u tekstu nema apsolutno ništa takvog. Žao nam je što vas vaša djeca preziru i osuđuju pa zato tražite krivicu u drugima (kao što sam ja) a ne u sebi. Iz psihologije biste trebali znati da kad govorimo o drugima da u stvari govorimo o sebi! Dakle, rekli ste puno o sebi.

A svoje nekonstruktivne kritike niste uopće argumentirali. Nemate ni jedan jedini argument. Samo ste napisali da se moj tekst navodno protivi svim narodima, religijama i učenjima a pritom niste naveli nijedan konkretni dokaz ili argument. Molim, educirajte se malo i prestanite druge kritizirati - evo zašto » Ja sam sigurno prošla više svijeta od vas (30-tak godina iskustva života u više od 60 zemalja, između ostalog i kao au-pairka) tako da se nemate pravo stavljati u superiorniju poziciju da znate više od mene kako ljudi odgajaju djecu u drugim zemljama i religijama. Recimo, konkretno u Kanadi, Engleskoj i Njemačkoj roditelji odgajaju svoju djecu skroz drugačije nego što to čini većina roditelja u našoj regiji. A da o Skandinaviji i ne govorim.

Očito ste ovaj prilog čitali na nižem stupnju svijesti jer ga uopće niste shvatili nego negativno protumačili po svome (po svom stupnju svijesti). Očito sami niste proučili literaturu koju meni sugerirate jer sam ja baš poučena takvom literaturom i napisala ovaj tekst. Očigledno ne pratite najnovija istraživanja na tim poljima. Konkretno o ovome da ne treba slušati roditelje koji nas sputavaju (npr. da radimo ono što volimo jer po njima nije sigurno, odnosno ne donosi sigurne prihode), čula sam neki dan od jedne uvažene američke kršćanske pastorice i drugih psihologa, što me je inspiriralo da i sama o tome nešto ovdje napišem, tako da to nije moja izmišljotina nego stav naprednih stručnjaka s TED Talks, Zeitgeist i drugdje. Ako vi ne želite ići ukorak s vremenom i želite se držati zastarjelih pedagoških metoda koje su se pokazale neučinkovitim, vaša stvar, al' nemojte drugima nametati svoje konzervativne stavove i sputavati napredne ljude da promiču svoje napredne ideje.

Vi ste svoj komentar poslali iz straha da bi moj tekst mogao prouzročiti nekome štetu, pa je očito da je vaš stupanj svijesti na nivou straha, što je jedan od najnižih stupnjeva svijesti na skali svijesti i žalosno je da se njime povodite. Žalosno je da se bojite da bi vaša djeca radije slušala druge (npr. mene) nego vas jer toga se boje i tako razmišljaju samo roditelji koji nemaju reputaciju kod svoje djece jer je nisu zaslužili (traže od svoje djece da ih slušaju i poštuju a da sami ne žele svoju djecu saslušati i poštovati).

"Tko na ruci nema ranu, može nositi otrov na dlanu.
(Koja su djeca dobro odgojena na njih ne može ništa štetno utjecati.)" –Dhammapada

Roditelji nisu sveci i većina čak jako puno griješi u odgoju, pogotovo kad sputavaju svoju djecu da se bave "nesigurnim" poslom, odnosno onim što vole i čime bi svoju ljubav i radost mogli prenijeti na druge, umjesto da prenose svoje frustracije na druge, kao vi, baveći se nečim navodno "sigurnim" ali dosadnim i neispunjavajućim.

To što vi zagovarate da se roditelje treba slušati pod svaku cijenu krajnje je destruktivno i opasno pa bi takve kao vas trebalo kažnjavati (a i jeste kažnjeni od Više sile samo niste toga svjesni). Destruktivnih i opasnih primjera ima bezbroj al' evo samo jednog: jedan čovjek kojeg poznajem je radi poslušnosti prema roditeljima odabrao poziv liječnika da nastavi tradiciju jer je i otac to bio. No on je više volio raditi na kompjuterima. Da skratim priču, radeći nešto što ne voli lako je izgubio posao i sad je već godinama besposlen i neispunjen, što je dovelo i do razvoda braka i do toga da njegova djeca zbog toga pate i kako stvari stoje, vjerojatno će završiti kao on.

Da sam ja slušala svoje roditelje, "Životne škole" uopće ne bi bilo jer bih bila studirala i radila sasvim nešto drugo, i time ne bih bila u mogućnosti pomoći na tisućama ljudi preokrenuti svoj život na bolje, nego bih kao moja sestra životarila i bila većinom nesretna i neispunjena te bi se zato kljukala s hranom da ispunim prazninu u sebi i time bila gojazna i bolesna.
Roditelji, iako žele samo najbolje za svoju djecu, ne mogu znati što je najbolje za njih jer je svatko svoj i ima svoju životnu misiju o kojoj roditelji ne mogu ništa znati jer je nisu oni odredili nego Stvoritelj. Većina roditelja nažalost sputava svoju djecu da budu svoji jer žele da budu kao oni. Zato i imamo toliko neispunjene odrasle djece koji životare i drugima sole pamet gdje god stignu. Poznavajući kako se izražavaju ljudi koji žive u blagostanju i oni koji životare, nesumnjivo je u koju skupinu vi spadate, samo je pitanje koliko si vi to želite priznati i nešto po tom pitanju poduzeti.

Svi ljudi koje znam koji su postigli blagostanje (uključujući moju malenkost i mog divnog supruga) tvrde da su činili suprotno od onog što su im njihovi roditelji i okolina sugerirali. Tko želi postići blagostanje, ne treba slušati one koji to nisu postigli nego si naći uzore i mentore među onima koji su to postigli.

Naš portal niti ova kolumna nisu forum pa ovaj prilog nije otvoren za debate, tako da nema potrebe da odgovarate, niti pod tuđim imenom. Radije se educirajte o zakonima prirode, točnije o zakonu neopiranja, uključujući i Newtonov 3. zakonu gibanja koji vam govore da kad se nečemu protivite, to prirodno još više jača. Dakle, što nam se više protivite, mi smo jači. Kao što narodna izreka veli, najjače je ono drvo koje vjetrovi najviše biju. Ovakve reakcije nas potiču da još više pišemo o tome, a ne da ustupimo neznalicama, tako da je vaša kritika kontraproduktivna. Stoga sam dodala još par pasusa na kraju priloga (a ne povukla tekst kako vi to želite) i još ću više pisati o tome. Zato ste sad i dobili bumerang efekt - kad druge omalovažavate i ne poštujete, to vam se vraća.

Ako imate bolje ideje o tome kako postići blagostanje, onda vi o tome pišite pa će ljudi uvažavati vaše ideje a ne moje. Kritizirati je najlakše, to može svatko, a to i čine uglavnom luzeri. Oni koji nisu luzeri, znaju da od kritiziranja nema koristi i da je konstruktivnije ponuditi ljudima nešto bolje od onog za što misle da ne valja. Ako ste pametniji, produhovljeniji i moralniji od mene, kako sugerirate, izvolite uvjerite i druge u to time da sami pišete konstruktivne savjete, umjesto da okolo uokolo kritizirate, što je odlika luzera.

Mi nismo osnovali udrugu da bismo podržavali nevaljali status quo, niti da bismo podilazili ičijem egu i kritiziranjima, nego da bismo poticali ljude na kultiviranje vrlina, napredak i dizanje svijesti. Otvorite oči i uvjerite se da paradigma koju zagovarate ne funkcionira - pogledajte kako vi i ljudi s vašim razmišljanjima živite. Ako vama vaša mudrost nije pomogla da ostvarite blagostanje, zašto bi onda pomogla vašoj djeci?! Zastarjele ideje koje su se pokazale neučinkovite nemaju prođu u modernom svijetu a oni koji se drže starog plota pate, dok oni koji prihvaćaju napredne ideje i promjene žive u blagostanju.

Ako ste na stupnju svijesti koji ne može prihvatiti naše napredne ideje, slobodno se odjavite s naše mailing liste. Link za odjavu vam je na kraju našeg e-magazina koji ste dobili na mail. Meni ni iz džepa ni u džep. No, vi gubite, kao što vam to svi ovi mogu reći »

I za kraj, šaljem vam blagoslove i puno ljubavi u nadi da se prosvijetlite!!!
Tako i vi, radije blagosljivljajte ljude nego ih kritizirate :) Blagoslovi će učiniti svoje. Kritike nisu nikad ništa postigle. Dapače, kontraproduktivne su. Valjda ćete jednom to shvatiti.

I hvala na komentaru jer mi je pomogao da usavršim ovaj prilog, dodavši par pasusa na kraj koji još više objašnjavaju ovaj stav koji sam preuzela od naprednijih od mene.
I s obzirom na to da u vašim riječima nema ni zrnca ljubavi, očito je da vam manjka ljubavi u životu, stoga vam šaljem i puno ljubavi! I vi biste se trebali drugima obraćati s ljubavlju ne zato što su to drugi zaslužili već zato što ste vi to zaslužili (ako jeste) jer se na stupnju svijesti ljubavi bolje osjećate i privlačite na sebe pozitivne članke, stvari i ljude.

p.s. usput zahvaljujem svima koji su komentirali ovaj komentar i podržali nas u našoj misiji!

 

Nogometne vrline

Srodna tema: radost, ljubav lipanj, 2016

Evo nam opet još jednog nogometnog prvenstva i s njime euforije. S obzirom na to da sam žensko i da se profesionalno bavim duhovnim uzdizanjem, logično je za zaključiti da me nogomet zanima otprilike onoliko koliko muške ateiste zanima ritmika i čitanje duhovne literature. No, imam nešto važno reći na tu temu što će, vjerujem, mnoge zaćuditi.

Naime, u krugovima produhovljenih ljudi i sofisticiranijih žena uobičajeno je na ovakve prigode kao što su nogometna prvenstva gledati s omalovažavanjem i prezirom ili s visoka pa da odmah raščistim da (više) nisam jedna od njih. Dapače.

Baš zato sam se sad i primila ove teme jer bih htjela takvima ukazati na nešto što će im, nadam se, preokrenuti sklop u glavi pa će na cijelu stvar gledati malo produhovljenije, ali bih i revnim navijačima htjela dati argumente da se znaju obraniti od komentara onih koji im pametuju glede nogometa kao trivijalne zabave.

Kao što vjerojatno znaš, misija naše organizacije kao i moja vlastita je promicati kultiviranje vrlina. Prema tome, držim da je sve pri čemu se kultiviraju vrline bolje od onog pri čemu se kultiviraju mane. Stoga, navijači koji kultiviraju ljubav prema nogometu kao i radost gledajući dobre tekme, draži su mi od svih onih intelektualaca i duhovnjaka koji se na to sprdaju, kritiziraju, optužuju, tašti su, uobraženi, arogantni ili kultiviraju neke druge mane.

Moj je stav da sve što ljudi vole i što im pruža radost, tj. daje im priliku da kultiviraju uzvišene vrline ljubavi i radosti, a da pritom nikome ne naude, od srca preporučujem i smatram konstruktivnim. Nema veze radi li se o nogometu ili nećemu drugom plemenitijem. Ljubav je ljubav, i radost je radost, neovisno o objektu, i po skali svijesti obje vrline kalibriraju jako visoko - iznad vrijednosti 500, što je u svakom slučaju više nego vrijednost kojom kalibriraju oni kojima je primarna vrijednost razumnost i intelektualnost (400) i vrijednosti kojom kultivira prosječan čovjek naše regije (185) prije i poslije prvenstva.

Prema tome, ako si jedan/na od onih koji inače ne slijedi mase (koja u našoj regiji kalibrira u prosjeku oko 185) i sebe vidiš kao izrazito produhovljenu i/ili sofisticiranu osobu, no ipak se u vrijeme prvenstva zaraziš nogometnom euforijom, neka te ne peče savjest jer dokle god kultiviraš ljubav i radost, samo daj jer tvoja dobra vibra utjecat će povoljno na tvoju privlačnu moć svega onog što je dobro. A to će se povoljno odraziti i na tvoju okolinu.

Podsjećam na ono što sam napisala u modulu o radosti:

Radost je vrlina koja ima moć regenerirati ljudski duh, pobuditi ga poticajnom energijom, učiniti ga otpornijim i evocirati u njemu vrline poput nade, mira, zahvalnosti, velikodušnosti, plemenitosti i drugih vrlina, koje podižu čovjekovu svijest i tako osnažuju njegovo polje privlačnosti.

Stoga, ako si se ikada zapitao/la kako to da neki ljudi zarađuju više od drugih iako to, prema tvojim shvaćanjima, ne zaslužuju, jednostavan odgovor bi mogao biti taj da kultiviraju više radosti u svom životu. Radost je moćnija od intelekta u privlačenju bogatstva i sveg ostalog, kao što je i prikazano na skali svijesti. Dakle, nastavnici koji ne kultiviraju radost tijekom nastave niti je pružaju, zarađuju manje od veselih nogometaša koji obraduju svoje navijače golovima, i obrnuto. Osim što bismo trebali kultivirati radost, pružanje radosti drugima je također među najvažnijim faktorima pronalaženja iste. Sukladno tome, vješt i marljiv radnik imat će lošije rezultate, slabiju reputaciju i manje prihode od onih manje kompetentnih, ležernih i vedrih koji odišu radošću. Stoga, pobrini se za to da pod svaku cijenu uvijek kultiviraš i širiš radost jer o tome ovisi tvoj prosperitet. Zanimanja koja najviše zarađuju su "dileri radosti", da se tako izrazimo.

Nogometaši su u prvom redu "dileri radosti", iako nas često i ražaloste, što je sasvim prirodno zbog zakona polariteta. Zbog toga ne čudi da su toliko popularni i plaćeni. Neka ih. Svi oni kojima je posao obradovati ljude zaslužili su dobro zarađivati.

Zato navijam za nogometaše. I zato nemam ništa protiv nogometa tako dugo dok pruža više radosti nego tuge. Jer, glavno da je radost na visini.

Kad smo već kod toga, moram napomenuti da nisam za nogomet, odnosno da gledanje nogometnog prvenstva nije preporučljivo jer je destruktivno, ako ti to služi kao prilika da prilikom loše ili izgubljene tekme kultiviraš mane kao što su optuživanje, potištenost, utučenost, žalost, psovanje, agresivnost, kritičnost, briga, ljutnja, bijes, mržnja, gorčina, ozlojađenost, i slično. Također, imat ćeš negativne tj. destruktivne posljedice ako nogometno prvenstvo u tebi pobuđuje mane kao što su rivalstvo ili ponos i arogantnost nakon pobjede tvog tima.

Usput, da podsjetim na razlikovanje između radosti i puke zabave o čemu sam pisala u prošlom prilogu kolumne (vidi dolje): Mnogi se ljudi zavaravaju misleći da će neka zabavna aktivnost ili neko instant zadovoljstvo donijeti im sreću koju tako očajnički žele. Zabava je mnogima postala više bijeg od stvarnosti i način da se zataškaju depresivne misli, no nakon nekog vremena sve to što se zabavom nastojalo zaboraviti ili "zgurati pod tepih", ipak izađe kad tad na vidjelo, ali u eksplozivnoj formi pa je bolje to izbjeći.

Usmjerenost na zabavu umjesto na radost donosi samo kratkotrajnu i površnu sreću pa je zato potrebno orijentirati se na dublje, dugotrajnije duhovne vrijednosti, od kojih je jedna vrlina radosti. A za nju nije potrebno ludiranje, uzbuđenje i sve drugo što zabava pruža. No, nije stvar "ili jedno ili drugo", nego oboje. No, više o tome pročitaj u modulu Radost u dobru i zlu »

Ako želiš nekomu preporučiti ovaj prilog kolumne, slobodno im pošalji link direktno na ovaj prilog: http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna.html#b

Ako ti se sviđa ova kolumna, molimo potvrdi to klikom: 
Ako ti se sviđa ovaj prilog kolumne, potvrdi to klikom: 
 

Radost vs. Zabava

Srodna tema: radost, zakon polariteta svibanj, 2016

Nedavno sam surfajući radi istraživanja za jedan projekt naišla na nešto što mi je privuklo pažnju i natjeralo me da o tome malo promislim pa su mi se upalile neke lampice te sam to htjela podijeliti s tobom. Radi se o razlikovanju između radosti i zabave i kako to razlikovanje mijenja puno u životu. Inače, službeni sam osvrt na tu temu objavila unutar našeg postojećeg modula na temu radosti pa toplo preporučujem da to pogledaš, moglo bi ti promijeniti život. Meni je svakako promijenilo dosta toga. Više se ne zamaram tražeći zabavu, nego uživam u profinjenijim malim i velikim radostima koje ne ovise o vanjskim faktorima, nego o mom pristupu životu. Zabava je više materijalna, a radost više duhovna vrijednost.

Koliko god to mrzim priznati, znam se uhvatiti da uspoređujem svoj život s tuđim životima. I prilično sam sigurna da nisam jedina koja to radi, ali u svakom slučaju, kad ponekad pogledam na živote svojih kolega, poznanika i uzora, često pomislim "Blago njima, njihov život izgleda zabavan sve u šesnaest, a pogle' moj" - no je li zabava ono što stvarno želim u svom životu?

Ako netko izvana pogleda na moj život, vjerojatno neće vidjeti puno zabave. Provodim jako puno vremena na kompu, tj. u virtualnom svijetu jer mi je to i posao i hobi, a i čitam puno. Kako radim na raznim online projektima, boravim previše doma, što nije loše jer imam dom iz snova, no ipak doma nije tako zabavno kao što to može biti vani, zar ne? Reći da nemam puno prijatelja i da ne izlazim često navečer je blago rečeno. Gledam živote svojih uzora, a oni su svako malo na ovoj fantazija lokaciji ili na onom mrak festivalu ili gala priredbi, uzimaju instrukcije za sviranje violine, fiju-briju izlasci s ovima i onima su im postala normala, i općenito su puno više u điru nego ja, druže se naveliko s drugima, i to uživo, a ne k'o ja, uglavnom preko ekrana.

Da me ne bi krivo shvatio/la, i ja se znam zabaviti - s mužem odem s vremena na vrijeme na jazz koncerte, operu i balet, nisu nam strani ni zabavni parkovi, i tu i tamo odem na pićence s klupskim curama iz svih krajeva svijeta što zna biti zabavno, a da gledanje zabavnih filmova i ne spominjem. No, ako ćemo pravo, imam puno više radosti nego zabave u životu.

Ne samo da imam posao nego imam posao iz snova u kojem uživam do daske. Ne samo da imam dobrog muža nego imam najboljeg muža na svijetu koji me pazi i mazi do te mjere da mi ne da išta raditi po kući te me je toliko razmazio da sam postala razmažena (za razliku od zmrdanog djetinjstva). A posebno se radujem dobivati fantastične feedbackove od svih onih kojima su moji tekstovi navodno jako pomogli promijeniti život nabolje. Imam otkačenu macu koja nije maca nego, brijem, izvanzemaljac, koja me svako malo tjera u smijeh i na to da se otopim od dragosti kad je gledam onako sklupčanu u nekoj izvrnutoj pozi dok drijema, ili dok mi masira bedra vrpoljeći se u mom krilu, ili dok brže bolje iskoristi moj odlazak na WC da se od svih mjesta u kući smjesti baš na moje mjesto i još se onda pravi da čori da je ne bih otjerala. Gotovo svakotjedno se s mužem počastim s wellness danom u jednim mrak inozemnim toplicama uživajući u jacuzziju, sauni, kupanju i lješkarenju pod palmama. Svakodnevno uživam u masaži. Redovito omastimo brke u japanskim i inim internacionalnim restoranima. I brijemo svako ljeto šest tjedana po Jadranu. Imam jako puno slobode i mira kad god poželim. Usto, ne samo da nismo u minusu nego čak živimo k'o bubreg u loju.
Sve mi te stvari pričinjaju veliku radost. Svakodnevno, cijeli dan. Ne mogu se pohvaliti da je išta od svega toga fiju-briju zabavno, osim muža od čijih spontanih skečeva rikavam od smijeha.

Nemam se što folirati, istina, nisam već ohoho dugo bila na nekom dobrom partiju ili na nekom fensi-šmensi eventu, čoporativni uzbudljivi izleti postali su samo stvar prošlosti, a mondeni domjenci, karaoke ružione i svake druge brijačine pali su u zaborav, pozivi na otvorenja izložbi i slično pretvorili su se u dim, a tulumi - pojeo ih mrak.

Nije greda jer ionako je zabava samo kratkotrajna i prolazna. Radost, s druge strane, nije. Naravno, nemam ništa protiv zabave, no brijem da je ona već previše isfurana jer se svi previše furaju na zabavu, a premalo na pravu radost.

Čitala sam prilog jedne žene koja školuje svoje dijete od kuće (homeschooling) i koja je lijepo objasnila zašto je prestala truditi se da poduke budu zabavne, nego umjesto toga da izazivaju radost. Ukratko, iz iskustva je primijetila da lekcije koje su bile zabavne uopće nisu bile učinkovite jer je mnogo toga bilo izostavljeno na račun zabave i jer naučeno nije bilo zapamćeno. Vjerojatno jer su igre i zabava površni. S vremenom je uočila da je najučinkovitije kad joj dijete osjeti radost jer je uspjelo u nekom zadatku i osjećaj postignuća je onda poticaj za daljnje učenje tog predmeta.

Isto tako sam naišla na prilog koji spominje jednog bogatuna kojeg je žena ostavila iako su imali jako zabavan i uzbudljiv život, dobar brak, djecu i prekrasnu vilu, a njezin razlog kod prijave razvoda je bio taj da nije sretna. On je to prokomentirao da je to vjerojatno zato što su se previše usmjerili na materijalnu zabavu, a premalo na duhovnu radost pa ih je to koštalo braka. Zabava je svjetovna, a radost je duhovna. Svjetovnog ionako imamo dosta u životu, ali nam duhovnog nedostaje i kad-tad oni koji to ne balansiraju nastradaju, na ovaj ili onaj način.

Mnogi se ljudi zavaravaju misleći da će neka zabavna aktivnost ili neko instant zadovoljstvo donijeti im sreću koju tako očajnički žele. Zabava je mnogima postala više bijeg od stvarnosti i način da se zataškaju depresivne misli, no nakon nekog vremena sve to što se zabavom nastojalo zaboraviti ili "zgurati pod tepih", ipak izađe kad tad na vidjelo, ali u eksplozivnoj formi pa je bolje to izbjeći.

Zato navijam za radost. I zato mi ne smeta da nema tol'ko zabave u mom životu. Jer, glavno da je radost uvijek tu. No, nisam došla do trajne radosti samo tako, trebalo mi je dosta, prošla sam sito i rešeto, nije da nisam. Ne bih ti lagala prodavajući folove da se moje blagostanje dogodilo u tren oka, jer nije tako. Nisam doživjela epifaniju i preko noći postala radosno biće, iako moram priznati da me je uvijek krasio optimizam. Na kraju svih životnih peripetija, s vrlinama u "džepu", došla sam do točke gdje mogu iskreno pogledati na svoj život i reći: "Fakat imam dobar život. Imam neizmjerno puno radosti i sreće", ali to ima najviše s time da se pretežito fokusiram na dobre stvari u životu, a manje na loše. Jer, baš kao svi i baš kao što to zakon polariteta nalaže, doživljavam i jedno i drugo, samo što sam se uzdigla iznad dualiteta pa se ne dam više tako lako baciti u bed, pogotovo ne zbog onih koji nisu toga vrijedni i koje i ne poznajem, kao što su nesmotreni vozači, političari, kritičari i drugi.

Istina, životi mnogih mojih uzora i poznanika izgledaju ful zabavno, al' neka ih, i ja imam dobar život, pun radosti, ako ne zabave, a to je najvažnije jer radost je dublja i dulja od prolazne zabave. Problem kod uspoređivanja svog života s tuđim je da ne vidimo njihove borbe - nemamo pogled iza kulisa, vidimo samo dobre stvari. I to je ono što svi trebamo učiniti sa svojim životom, trebamo gledati na dobru stranu. I bez obzira na to da i loša strana postoji, ako što možemo popraviti, popravimo to, ali moramo spoznati i što je izvan naših ruku i to jednostavno otpustiti.

Pouka svega je da usmjerenost na zabavu umjesto na radost donosi samo kratkotrajnu i površnu sreću pa je zato potrebno orijentirati se na dublje, dugotrajnije duhovne vrijednosti, od kojih je jedna vrlina radosti. A za nju nije potrebno ludiranje, uzbuđenje i sve drugo što zabava pruža. No, nije stvar "ili jedno ili drugo", nego oboje. No, više o tome pročitaj u modulu Radost u dobru i zlu »

Ako želiš nekomu preporučiti ovaj prilog kolumne, slobodno im pošalji link direktno na ovaj prilog: http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna.html#a

Ako ti se sviđa ova kolumna, molimo potvrdi to klikom: 
Ako ti se sviđa ovaj prilog kolumne, potvrdi to klikom: 
  Stariji prilozi ove kolumne »
Naslovi priloga:
 
Poruka za  
urednike
  Životna škola ima ekskluzivno pravo na ovaj članak, prema tome drugima nije dopušteno njegovo objavljivanje.
  Imamo mnogo drugih članaka koje možete objaviti pod uvjetom da navedete izvor i link - pogledajte na dnu poruku za
  urednike. -
Top članci.
Home | Uvjeti korištenja | Zaštita podataka | Sitemap
Copyright © 2009 by Talidari :: Designed by Talidari